Bilo koju od svojih gitara da uključi u
jedno od pojačala, zvukom će vam istrgnuti srce iz grudnog koša, ako je npr
riječ o kakvoj bluz temi, ili pak vas razgaliti nekim, neovisno da li autorskim
ili tradicionalnim, veselim razigranim irskim melosom. Ono što Erik Malnar
odsvira je drugačije od bilo čega što znate s radija. U tim djelićima njegova
nastupa čut ćete kad zatreba ono potresno i ljudsko, ili pak prodorno,
brenčajuće, precizno i urlajuće, zvjerski katkad jer tako traži rock. Najprije
smo zasjeli u vremeplov i posjetili početak devedesetih…
VS:
Imaš li nekih preciznijih sjećanja kad je započela tvoja karijera? S Gipsom
prije svega, zar ne?
EM: Gipss ili Gips je bio moj prvi ozbiljan
bend . To je bilo 1991. U stvari je mene zvao Olja Dešić da ima bubnjara
(Zlatan Erceg) i da vježbaju u Zlatanovoj sobi.
Vrlo
brzo Olja je odustao, a ja sam polako dovodio ljude kod Zlatana, jednog po
jednog. Prvi dolazi Nenad Madžar-Čiko s Vežice
kao basist pa smo zvali mog školskog prijatelja Tomislava Nakića
Alfirevića da svira usnu harmoniku, a na kraju je postao pjevač. Za kraj je
došao moj prijatelj Dean Miljanović kao gitarist kada je odslužio vojsku,
odnosno pobjegao iz JNA. Moje i Deanovo zajedničko sviranje je počelo sredinom
80tih dok smo zajedno igrali u pionirima NK Rijeke. Ja sam imao svoju akustičnu
grupu s frendovima iz ulice koja se zvala Alkatraz band, a Dean koji je mene počeo učiti sviranju s vremenom je
upao u Alkatraz. Radili smo pjesme mahom socijalne tematike (pjesme su se
zvale: Stabilizacija, Radnička, Sida hara, Direktor poduzeća Čistoća, Turizam
za masne pare itd..). Bubanj je bila kutija od praška s izolirom umjesto kože.
1990. Nemanja Cvijanović me pozvao da sviram s njegovim novim bendom, ali je to
trajalo vrlo kratko. Najvrjednije iz tog iskustva je bilo što sam upoznao
bubnjara Simona Dejhallu. Kada smo u Gipsu odlučili zamijeniti Zlatana, sjetio
sam se Simona i to je bila prva postava Gipsa. Tada smo se prozvali “No Time To
Lose” po jednom skeču Monty Pythona. Ime Gips smo smislili pred prvi nastup, na
gitarijadi ’92. u Palachu.
VS:
Osnivač si bio tog benda, objavio i onaj prekrasni, danas ekstremno raritetni
sedam inčni e.p. Vragoder, no nakon svega ipak izlaziš iz grupe, prepuštaš ih
da vlastitim snagama objave debi album i razilaze se.
EM: U Gipssu sam svirao 5 dosta intenzivnih
godina. Stvarno sam volio taj band i vjerovao u njega. Mislio sam da imamo nešto. Bili smo vrlo vrijedni i kreativni. U
stvari se sve razvijalo kako treba, ali su ljudi iz raznih razloga odlazili i
odustajali jedan po jedan. 1996. smo odlučili
reći zbogom i našem pjevaču Tomislavu jer je sve manje sudjelovao u radi
i usmjerio se na techno , rave i slične pizdarije. Ja sam onda shvatio da sam u
bandu ostao posljednji iz prve postave. Sve pjesme smo dotada uglavnom potpisivali basistica
Vanda Vujatović, Tomislav kao tekstopisac i ja. Kao pjevačica je došla Melinda
Kostelac koja pjeva odlično, jasno i glasno.
Bez obzira na to sam shvatio da bez Tomislava kao tekstopisca, kreativca
i prijatelja to više nije to.
Ja
sam još 1994. pokrenuo Beatles revival band, a 1996. smo krenuli s Belfast
food. Jedan dan sam imao za redom probe s Beatles revival, Belfast i Gipss za
kraj. Tu sam pukao. Rekao sam članovima Gipssa da se više ne mogu
zavaravati i da odustajem.
VS:
Zanima me sudbina snimaka Gipssa, onih neobjavljenih. Čini mi se da ondje ne
fali materijala za puni album, a žanrovski ono pokriva vaše garažne, ritam i
bluz te noiz faze razvoja. Je li realno očekivati tu kompilaciju na tržištu u
dogledno vrijeme?
EM: Da, ima oko 10 pjesama koje nisu nigdje
objavljene. Ja ih volim povremeno preslušati i
ima svarno dobrih stvari. Vrlo žestoka svirka, nabrijana i gitaristička.
Zanimljivo je jer točno kronološki kužiš kako se band razvija i mijenja. Razmišljao
sam što s tim i da je možda šteta da to ostane u ladici. Ne znam koga bi to
uopće zanimalo i koliko ljudi van Rijeke znaju za Gipss. Čak ni u samoj Rijeci.
Možda popričam s ostalim bivšim članovima na tu temu. Ako postoji izdavač koji
bi to zapakirao i izdao neka izda.
VS:
Postoji li ikakav razlog zbog kojeg ne bi htio, makar jednokratno, okupiti
Gipss? Bi li to izgledalo kao nasilno privođenje generacije učenika nakon 25
godina poslije mature ili pak kao okupljanje velike familije?
EM: I danas volim doma svirati neke pjesme
Gipssa. Ponekad mi dođe želja da to ponovo zasviram, ali ne vjerujem da bi
ikoga to zanimalo poslušati. Pod uvjetom da i ostali bivši članovi to žele.
Marko Jurić i ja nekada na tonskoj probi
Belfast fooda nešto za foru zasviramo od Gipssa. Kroz Gipss je prošlo
dosta ljudi i onda je pitanje koja bi to postava bila. Ili više postava, kao
Putokazi. Mjesta za takvu svirku je sve manje.
Publika više nije ona koja dođe na koncert i zanima ih čuti šta imaš za
ponuditi. Mislim da Gipss nije ostavio neki dublji trag. Bio je na pragu toga, ali
se raspao.
VS:
Tvoj gitaristički stil pokriva gotovo sve rock ‘terene’, no unatoč tomu
odlučuješ se dovesti do savršenstva irsku melodiju. Svatko tko je poznaje
dobro, uključujući i mene, bio je iznenađen muzičkim pravcem kojim si krenuo.
Kako se to dogodilo?
EM: Još
dok sam bio sasvim u Gipssu pokrenuo sam Belfast food i Beatles revival band
jer sam htio svirati i nešto drugo i svirati što više. Gipss je nekako sve više
odmicao od prvotne ideje, što mi se uglavnom sviđalo, ali mi je malo zafalilo
te tradicionalne starinske r’n’r i blues
svirke. Beatlese sam morao svirati jer to jako volim, a to s Belfastom je
počelo neobavezno na poziv Hrvoja Hodaka. To je bilo iz čiste zabave. Ja do tada nisam imao nikakvog doticaja s
keltskom glazbom. Bila je drugačija od svega što sam do tada čuo. Gipss mi je
bio glavna glazbena ambicija i takva svirka, ali kako sam već ispričao, Gipss
se defakto raspao, a Belfast food je naglo uspio napraviti nacionalni proboj i
eto mene Irca ni kriv ni dužan.
VS:
U ožujku je objavljen novi studijski album Belfast Fooda. Sve što sam čuo na
tom albumu je fantastično odsvirano. Svaki tvoj ton je na mjestu, pažljivo
izbalansiran, prsti ti lete po žicama, lakoća kojom barataš gitarom je zavidna!
Iza toga je očito veliki i dugi rad u studiju, zar ne?
EM: Zadnji album “Očekivanja” mi je najbolji
album koji smo napravili. Najiskrenije. A i dugo smo ga radili, bez žurbe.
Svakako je najgitarističkiji album
Belfasta. U stvari vrlo rock album.
Zahvaljujući Davoru Tomiću Pinkiju i Mateju Zecu kao snimateljima i defakto
producentima, ali naravno i meni samom
zabilježio sam svirku koja mi godi
svakim slušanjem. Čini mi se da
sam sazrio. Sola imaju strukturu, glavu i rep. Sve što sam zadnjih godina
snimao mi se sviđa. Mislim i na
Riverpool.
VS:
Ono što me posebno rasturilo slušajući tvoje posljednje snimke je činjenica da
si ostao dosljedan u pristupu i da ne pristaješ na kompromise snimanja gitare s
kompjuterskih plug-inova, već inzistiraš na autentičnom zvuku koji dobivaš s
instrumenta i pojačala.
EM: Ja volim zvuk starih Fender gitara kroz
stara Vox i Fender pojačala. Nisam čuo da simulacije zvuče bolje od toga. A ni
vjera mi ne dopušta. Mario Juničić i Matej Zec
imaju u svojim studijima puno dobrih starih pojačala pa mogu birati. Ipak su na kraju presudni moji prsti
i ideja. Na prvoj snimci u životu, u studiju kod Predraga Trpkova sam svirao na
pojačalu koje zovu “Gvozdeno pile”!
Izgleda smiješno, ali zvuči odlično!
VS:
Osim Belfasta, aktivan si s Beatles Revival Bandom i Riverpoolom. Ovi
posljednji su, čini mi se, pred velikim nacionalnim probojem! I ondje si
potpuno koncentriran na svaki ton, ništa ne iskače, odsvirano je sa srcem!
EM: Riverpool mi se jako
sviđa. Ono što sam kao gitarist izgubio odlaskom iz Gipssa, Riverpool mi je kao
gitaristički bend svakako vratio. Riverpool mi je glazbeno još bliskiji od
Gipssa. Znatno mekši, ali ipak bliže
mojim glazbenim korijenima. To je i bio smisao stvaranja takve grupe. Srećom se
tu pojavio odličan autor kao što je Neven Kolarić koji voli gotovo istu muziku
kao i ja. To je preduvjet da band bude dobar! Dobar autor! Meni to također
omogućava da me Belfast food ne ograničava svojim specifičnim glazbenim
stilom. Ako se neka moja pjesma ne
uklapa u zvuk Belfast fooda, uglavnom se uklopi u zvuk Riverpoola. Dislociranost
nas četvorice (Neven Kolarić je u Zagrebu, Marko Jurić na Rabu, a Goran Rubeša
i ja u Rijeci) malo otežava rad, ali bitno je da se ima na čemu raditi. Pjesama
ne fali. Album za Dancing Bear izlazi druge godine i bit će odličan!
VS:
Mala digresija – koji slogan iz 1969 ti je draži: ‘ovo je mali korak za mene,
velik za čovječanstvo’ ili ‘u ime grupe zahvaljujem se i nadam se da smo prošli
audiciju’?
EM: Ovo drugo. Tek nedavno
sam sebi prošao audiciju.
VS:
A sad nekoliko riječi o tome kako je izgledao nastup u Cavernu, u Liverpoolu?
EM: Sam dolazak u Liverpool mi je bio kao da
sam došao kući. Ozbiljno. Taj govor, ljudi, sam grad, sve mi je bilo blisko i
poznato. U Cavernu smo nastupili 3 puta
od 8 nastupa u tih 5 dan. Posljednji nastup je bio duplo duži jer se
band koji je trebao nastupiti nakon nas nije pojavo. Mi smo se taman zagrijali i
drugi dio smo bili u najboljem izdanju. Ipak, bilo je čudno svirati s još 49
grupa koji sviraju pjesme Beatlesa kao i ti. Vidio sam kako sviraju drugi i
dosta toga pokupio i shvatio.
Rado
bih ponovo otišao na Beatles Week festival u Liverpool, ali moraš sam platiti
troškove puta, a to nije malo.
VS:
Danas si obiteljski čovjek, u kolekciji su blizanci, zar ne? Pretpostavljam da
i gitara ima sličan broj ili više? Kako hendlaš prve i žele li naučiti zanat
svog starog?
EM: Stela i Gabrijel imaju 5 godina i jako su
pametna i zahtjevna djeca. Oni su moji najveći fanovi. Oboje su muzikalni i
moguće da će razviti interes za sviranjem
s obzirom na konstantnu izloženost glazbi. Za sada pjevaju.
VS:
Jesi li ikad poželio svirat s nekim od domaćih bendova? Kao stalni član ili kao
gost?
EM: Jedino što mi pada na pamet je da sam
pomislio kako bi pjevao kao gost na koncertu Pozdrav Azri. Volio sam Azru. U
studiju sam gostovao na par snimaka riječkih grupa.
VS:
Koliko mi je poznato kupuješ vinile? Koja ti je posljednja akvizicija među
pločama?
EM: Kupujem i vinile i cd-e. Nekad nove, a nekad polovne vinile. Ja sam skupljač stvari. Danas sam kupio Paris
Texas od Ry Coodera na vinilu. Volim Ry Coodera. Zadnje vrijeme upotpunjavam
vinil kolekciju grupe The Band. Njih obožavam! Uglavnom stara mjuza.
VS:
Imaš li neki supertajni bend kojim nas želiš razveseliti, preporuka by Malnar?
EM: Nemam baš neki neotkriveni dragulj na
pameti. Sixto Rodrigueza su valjda već svi otkrili. Na you tube volim pogledati
gitaristu Grega Kocha. Da ti pamet stane! Puno sam na You tube i preslušavam
stvari koje su mi u životu promakle. Malo novih izvođača me zainteresira.
VS:
Za kraj – najdraži album Beatlesa, pa Stonesa? I solo oko kojeg se i danas
voliš pomučiti? Pjesma koja te natjerala da se odvažiš biti gitaristom?
EM: Od Beatlesa najviše volim Ruber Soul i
Revolver period, a od Stonesa Mick Taylor period. Turneja ’72. i album Exile on
main st. Tu Keith pjeva prateće vokale nenadmašno. Što se sola tiče ne mogu se
odlučiti između Hendrixa, Claptona i Rory Gallaghera pa onda biram Come on part 2, Crossroads
i They Don’t Make Them Like You Anymore
kao reprezentativne.
Podijeli na društvenim mrežama