Posljednja vožnja taksijem

POSLJEDNJA VOŽNJA
TAKSIJEM

 

Prije dvadeset godina sam radio kako taksist. Jednom, u sred
noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog
svjetla s prozora u prizemlju.

Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo
jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše
siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom
sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata.
Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam se
odvažio i pokucao.

 

„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.

 

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se nakon duge
pauze otvorila. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je
haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, oživljeni prizor iz
filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.

Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama.
Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni
sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i
staklarije.

 

„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla
je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem i gospođi.
Primila me je pod ruku, pa smo krenuli polako prema rubu pločnika. Stalno mi je
zahvaljivala za moju ljubaznost.

„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam
odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj
majci“.

„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u
taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz
centar grada“?

„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.

„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za
hospicij.“

 

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

 

„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici
kažu da neću još dugo.“

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim
putem biste željeli ići“, upitao sam.

 

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je
zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart
gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred
jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je
odlazila kao djevojčica.

Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili
ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.

Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu,
iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.

Bila je to niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s
kolnim prilazom koji je vodio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim
smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Sigurno su
je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već
sjedila u invalidskim kolicima.

 

„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.

„Ništa“, odgovorio sam.

„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.

„Ima i drugih putnika.“

 

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je.
Čvrsto se držala za mene.

 

„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je.
„Hvala Vam.“

 

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo.
Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.

U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno
sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao.
Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv
da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom
i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam
napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo kako nam se životi vrte
oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno
zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

 

Kent Nerburn (istinita priča)