Postoji li u Hrvatskoj poslovna etika?

Nekako
sam do tog dana mislio da je moral osobina koju pokazuju viša, napredna bića,
te da je imanje i pokazivanje morala kvaliteta koja nas vodi korak dalje od
iskonskih nagona. Pretpostavimo da stvarno jest tako. Dakle, da moralni ljudi
imaju stupanj više (čega?), od onih kojima su osobine morala strane. I to me
dovelo u zanimljivu petlju. Naime, ako netko ima morala zašto je potrebno da o
tome učimo u školi? I što nam taj moral daje kao prednost u životnoj borbi koju
svaki dan vodimo? Pa se nakon toga okrenuh oko sebe, gledajući dosadašnje, brzo
zaboravljene pljačke, uspješne pojedince za koje su moralne vrijednosti
udaljene kao Zemlja od Mjeseca, jad i bijedu u kojoj je moral samo misaona
imenica, te zaključih, onako brzinski, da je život u ovom i ovakvom okruženju
puno teži onima koji pokazuju moralne osobine. U svijetu u kojem vrijedi
pravilo novca i kapitala moral je prilično podcijenjena kategorija.

I
tako, razmišljajući o moralu padne mi na pamet i etika. Što je etika? Pa
teoretski znamo da se etika bavi proučavanjem morala. I evo petlje. U zemlji
gdje je moral na vrlo niskim granama ili ga uopće nema, kome je potrebna etika?
Da utvrdimo što kažu teoretičari: „Moral je izraz koji se koristi
za označavanje onih postupaka i djelatnosti čija je ispravnost ili pogrešnost
od značaja, pravila koja vladaju tim djelatnostima i vrijednosti koje te djelatnosti
i postupci usađuju, njeguju i primjenjuju. U svom najopširnijem smislu, etika
je sistematično nastojanje da se naše individualno i naše društveno moralno
iskustvo učine smislenim na taj način što će se odrediti:

• Pravila, koja trebaju vladati ljudskim ponašanjem
• Vrijednosti, dostojne stremljenja
• Karakterne crte, koje zaslužuju da dođu do izražaja.

Dok antropologija, sociologija
i psihologija opisuju ljudsko ponašanje, etika propisuje kako se trebaju
ponašati.”

Dubokoumne
misli kojima realno, u ovom našem grotlu stogodišnjeg perioda nerazumijevanja,
samo punimo stupce novina ili teoretiziramo o tome što bi bilo kad bi bilo. Da,
čista teorija po kojoj možda danas žive skandinavske zemlje ili neki drugi,
nama nedostižni, egzemplari u Svemiru. I do kada možemo tako? Pa sudeći prema
ponašanju političkih snaga posljednjih tjedana, a koje se vraća svom iskonu,
ravno sto godina unazad, zgazili smo sve vrijednosti koje nam je evolucija
donijela. I krećemo se unazad, zaboravljajući čovjeka. Novi Zakon o radu,
nepoštivanje osnovnih ljudskih prava, gaženje pravila i Zakona, sve su to
karakteristike jednog autoritativnog, nepoštenog i vrlo egocentričnog sustava.
U koji smo dovedeni, rekli bi neki, svojom voljom, izborima ili slično. Pa kad
pogledam unazad i definiram količinu ljudi koji redovito ili makar neredovito
izlaze na izbore, vidim da od našeg civilizacijskog odmaka nema ništa.
Dozvoljavamo da nama upravljaju razni lažljivi ljudi koje nismo izabrali. A
koji su na poziciju upravljača došli zahvaljujući nekolicini vjernih birača. I
to je sve. Dakle, kako možemo pričati o moralu, etici, kad sami odbijamo
poštivati pravila te u nedjelju potrošiti nekoliko minuta na izbornom mjestu?

Možda
je odgovor u slijedećem promišljanju. Naime, moralno iskustvo obuhvaća naša
moralna vjerovanja, moralne sudove, moralne osjećaje i moralni jezik. A istina
je samo jedna i kaže: Bez usvojene moralnosti ne bi bilo stabilnog društva u
kojem je moguće voditi posao ili bilo koju drugu realnu proizvodnju u
relativnom miru i sigurnosti.

I
evo nam odgovora. Naše društvo, koje je, usput budi rečeno, u potpunom kolapsu
strašno ovisi o tako banalnoj stvari kao što je izlazak na izbore. Deset minuta.
I davanje glasa prema svom moralu. Usađenom. Ili naučenom. Imamo sustav koji je
u potpunosti kolabirao po svim normama, da sad ne filozofiramo o temama koje
nam novinari dnevno prikazuju. Kažimo jednom istinu, Car je gol. Živimo u
društvu koje NEMA MORALA. Da, nema. A oni koji bi prvi trebali biti moralne
veličine u tome su potpuno zakazali. Zaboravili su na sustave kontrole, na
pravilnike, na Zakone, donose pravila koja su nelogična, često u sukobu sa
drugim pravilima drugih Zakona, sve to udaljuje sve one potencijalne
financijere i ulagače koji bi vrlo rado i došli ulagati, no njihov naučeni moral
im to brani. I što se dešava? Dobivamo kao ulagače i investitore prljavi
kapital, ulagače „petog ešalona“, (baš sam mislio gdje ću ovu riječ
iskoristiti), sumnjive transakcije koje će jednom zasigurno izbiti na vidjelo,
dakle moral kojim se trenutno možemo pohvaliti balon je od sapunice i nestaje
na ovom lipanjskom suncu. Zauvijek? Sve se nešto nadam da je to samo
privremeno. Iako gledajući iskežene zube onih koji jedva čekaju pokazati svoje
moralne osobine narodu koji je brzo zaboravio 20 godina (hej ljudi, dvadeset
godina), potezanja noža na svakog neistomišljenika i trpanju para u svoje
džepove, nisam optimist glede inteligentnog suživota u ovom grotlu.

Gdje
u svemu tome vidimo poslovne ljude? Mogli bi reći da poslovni ljudi u našim
krajevima nisu neetični ili nemoralni. Oni jednostavno smatraju da etički jezik
nije jezik poslovanja. I to ih čini amoralnim. Njihov jedini cilj u poslovanju
je konačni rezultat, a to je u pravilu dobit. Možemo li reći da želja za dobiti
u svijetu kakav je naš nije moralna? Na žalost, u okruženju u kojem je briga o
dobiti prioritet, a briga o čovjeku gurnuta u peti plan, ne možemo reći da su
poslovni ljudi isključivi krivci. U društvima u kojima je moral definiran kao
kategorija koja u evoluciji čini stupanj više, postoje pravila i zakoni koji
svako ponašanje suprotno predviđenim trenutno kažnjavaju. I tako pokazuju svoj
stupanj brige o čovjeku, odnosno dokazuju da su moral i etika dostižne
kategorije svakom ljudskom biću.

Znam,
znam, sad možemo govoriti o zemlji na brdovitom Balkanu o ljudima koji iz
zatvora upravljaju važnim poslovnim procesima, o ljudima koji godinama vode
posao, a svi znamo kako su zaradili prvi milijun, o ljudima koji su ovakvi ili
onakvi. A rješenje je tako blizu. I zove se provođenje Zakona.