Prva probna
lansiranja torpeda započela su 20. prosinca 1866. godine u riječkom zaljevu,
ispred tvornice torpeda (tada se tvornica još zvala Stabilimento tecnico
Fiumano/Riječki tehnički zavod). Torpedo se upućivao na svoju podmorsku putanju
s malog čamca. Bio je spuštan u more u posebno konstruiranom okviru. Pokretao
se ručnim uključenjem pogonskog motora nakon čega se mogao kretati nekoliko
stotina metara.
Serija prvih
pokusnih lansiranja pokazala je da konstrukcija torpeda funkcionira, ali da bi trebalo
izvršiti još neka poboljšanja i da ga treba provjeriti lansiranjem s posebno konstruiranog
podvodnog lansirnog uređaja. Robert Whitehead dobio je od Mornarice na raspolaganje
topovnjaču “Gemse”. Prema njegovom nacrtu, u brodogradilištu braće
Schiavon, na navozu ispred Belog kamika, ugrađena je podvodna lansirna torpedna
cijev, prvi takav uređaj u svijetu.
Do proljeća
1868. godine s broda “Gemse” obavljeno je nekoliko desetaka pokusnih
lansiranja torpeda, od toga najveći dio vrlo uspješnih. Ona su pokazala svojstva
novog oružja i njegov potencijal daljnjeg razvoja.
Nakon što su
prva torpeda bila isporučena Ratnoj mornarici Austro-Ugarske, u riječku su
tvornicu počele dolaziti narudžbe za kupnju licencija za proizvodnju torpeda
kao i za kupnju njih samih. Među kupcima bile su najveće svjetske pomorske sile
onog vremena: Njemačka, Francuska, Švedsko-Norveška Unija, Rusija, Danska,
Turska, Engleska, Portugal te niz drugih. Tvornica je vrlo brzo nakon toga
promijenila ime u Torpedofabrik Whitehead & Company.
Da bi se moglo
isporučiti torpeda prema specifikacijama naručioca, svaki je proizvedeni
torpedo prije isporuke trebalo detaljno statički provjeriti te izvršiti
nekoliko dinamičkih pokusa lansiranjem u more i to sve dok torpedo ne bi
pokazao da zadovoljava sve tehničke uvjete narudžbe.
Godine 1875.
došla je prva veća narudžba od 70 torpeda za Njemačku ratnu mornaricu. Sljedeće
godine naručeno je ukupno 150 torpeda za Francusku, Švedsko-Norvešku Uniju,
Rusiju, a stigla je i nova narudžba za Njemačku. Godine 1877. naručen je 391
torpedo za niz dotadašnjih i novih naručioca.
Brojčane
narudžbe torpeda i njihove isporuke postavile su pred tvornicu veliki zahtjev
za temeljitim ispitivanjem torpeda prije definitivnog odlaska iz tvornice. Bez
brojnih lansiranja u more (torpeda su se lansirala bez eksplozivnog punjenja) nije
se mogla postići njihova maksimalna tehnička ispravnost i efikasnost, pa je u
periodu od 1875. do 1877. (ne znamo točan datum gradnje) ispred tvornice izgrađen
mali drveni objekt u funkciji prve riječke lansirne stanice. Do nje se dolazilo
preko novosagrađenog drvenog mosta. Na lansirnoj stanici najvažniji su bili
uređaj za lansiranje torpeda, uređaji za punjenje torpeda stlačenim zrakom te
sustav za promatranje putanje torpeda. Sva su torpeda proizvedena u Rijeci bila
obavezno lansirana u more. Nakon lansiranja vraćena su u tvornicu na doradu te
ponovno lansirana toliko puta koliko je bilo potrebno da se ispune tražene
specifikacije.
Sve zemlje
koje su kupovale riječka torpeda i same su, prema riječkom uzoru, sagradile vlastite
lansirne torpedne stanice te s njih lansirale torpeda u svrhu obuke i provjere
njihove kvalitete.
Riječka je
lansirna stanica tijekom aktivnog života riječke tvornice torpeda stalno
modernizirana. To je bio jedan od najvažnijih pogona tvornice. Ondje se provjeravala
kvaliteta proizvoda odnosno obavljana su ispitivanja dometa i brzine te
kontrole preciznosti kretanja po pravcu i dubini. Tvornica je posebno inzistirala
na visokoj izvrsnosti svojih torpeda pa su ona desetljećima bila najcjenjenija
i najtraženija u svijetu.
Godine 1905.
bila je sagrađena velika lansirna stanica nešto istočnije od današnje stanice.
Nažalost od nje nije ostao nikakav materijalni trag već tek nešto dokumentacije
i fotografija.
Današnja
lansirna stanica, tj. njeni ostaci, dio su sustava lansirne stanice čija je
izgradnja započela 1929. godine. Najprije je sagrađen istočni dio dok je
zapadni sagrađen tijekom 1942. godine.
Lansirna stanica
(samo istočno krilo) bila je opremljena dvjema lansirnim cijevima za površinsko
lansiranje, od 450 mm i 530 mm, lansirnom cijevi za podvodna lansiranja od 530
mm i tornjem (visine 17 m iznad mora) za promatranja. Uz ostatke današnje
lansirne stanice postoje ostaci lansirnog tornja za ispitivanje avionskih
torpeda, sagrađenog 1934. godine. To je bio jedinstveni i originalni lansirni
sustav za ispitivanje avionskih torpeda. Pomoću njega simuliralo se lansiranje
torpeda iz aviona jer Rijeka (u talijansko doba) nije imala aerodrom.
Obje stanice,
iz 1905. i 1929., imale su tri pravca lansiranja. Jedan pravac bio je u azimutu
252 stupnja prema Iki s maksimalnom putanjom od 3.000 metara. Drugi je bio
prema Brseču u azimutu 217 stupnjeva s duljinom putanje od 15.000 metara,
a treći pravac lansiranja bio je prema Lovranu.
Poslije Drugog
svjetskog rata torpeda su se lansirala na pet putanja. Linija lansiranja 1 bila
je prema Brseču (12.000 metra), linija 5 prema Kraju (8.000 metara),
linija 3 prema Opatiji (4.000 metara), linija 2 prema Iki (4.000 metara), a
linija 4 prema Lovranu (4.000 metara). Zadnja torpeda su u Rijeci lansirana oko
1966 godine.
Sustav dinamičkog ispitivanja torpeda
lansiranjima, koji je započeo u Rijeci sredinom 19. stoljeća, može se smatrati
jednim od prvih sustavnih pristupa istraživanju i razvoju nekog tehničkog
proizvoda. Danas je to normalan i uobičajen put da bi se razvio i usavršio neki
proizvod. Pred gotovo stotinu i pedeset godina u riječkoj je tvornici torpeda
uveden proces znanstvenog razvoja torpeda. Za to su bile potrebne lansirne
stanice pa je to jedan od značajnijih razloga zašto treba sačuvati i obnoviti
riječku lansirnu stanicu te joj dati novu namjenu u očuvanju naše industrijske
baštine i vrednovanja znanstvenih otkrića nastalih u našem gradu.
Podijeli na društvenim mrežama