Povijest jedne dijagnoze

Dugo
sam tražio odgovor na ovo pitanje, a onda jedno popodne, surfajući Internetom,
začuh Glas. Bio je to glas živog psihijatra. Dolazio je iz etera, ali bio je
stvaran i govorio je jasno:

“Početak bolesti može
biti različit. Može se razvijati postupno, na određen način neosjetno, sa
umjerenim promjenama, a može nastupiti naglo, sa jako izmijenjenim ponašanjem
koje je čak i laiku evidentno da je bolesno. Obično postoji jedan tzv.
prodromalni period, dakle period prije nego se jave pravi simptomi, gdje se
osoba izmijeni u svojem svakodnevnom ponašanju, svakodnevnom životu. Počinju je
zanimati neke stvari koje je prije nisu zanimale, pomalo bizarne stvari. Počinje čitati nekakve knjige vjerskoga ili
ne znam kakvoga čudnog sadržaja …vjerskoga u smislu da se bavi nekakvim
egzotičnim vjerama koje baš nisu autohtone na području gdje osoba živi…
smanjuje se broj kontakata sa ranijim
prijateljima/prijateljicama, osoba se počne osamljivati, povlačiti, zapušta one
hobije koje je imala, da bi se onda počeli javljati pravi simptomi.  Recimo, u klasičnoj shizofreniji, počinju se
javljati slušne obmane koje nazivamo halucinacije, gdje se jave glasovi koji
međusobno komuniciraju, glasovi koji govore osobi o kojoj se radi, glasovi koji
neki puta mogu naređivati toj osobi moraš napraviti to i to, moraš napraviti to
i to. Neki puta se u takvim situacijama mogu dogoditi i zločini, gdje osoba pod
uplivom takvih glasova ( to nazivamo zapovjedne i komandne halucinacije), može
počiniti zločin… To je đavo, to je đavo, moraš je ubiti, moraš je ubiti…i
naravno da onda u jednom trenutku kad više osoba nije u stanju kontrolirat
svoje ponašanje može pristupiti izvršenju jednoga takvog čina.”

Bio
je to pravi mistični doživljaj koji me prosvijetlio…Obasjan žarkim svjetlom stručne
psihijatrijske percepcije, vidio sam ono što sam godinama slutio i sam, ali
nisam znao stručno-psihijatrijski povezati ove literarne simptome u jedinstveni sindrom kolektivne dijagnoze.

Problem
je dakle u vjerskoj literaturi…“vjerskoj u smislu da se osoba bavi nekim
egzotičnim vjerama koje baš nisu autohtone na području gdje osoba živi.”

Kada
sam čuo Glas kako izgovara tu rečenicu, odmah mi je proradio kliker. Spoznaja
je bila trenutačna:…Ne vjerujem da bi se Isus, Abraham, Mojsije i Muhamed ikada
međusobno potukli i posvađali, no njihovi se sljedbenici tuku i svađaju već
stoljećima. Očito je da su se udaljili od svoje 
autohtone vjere i  bave se  nekim egzotičnim
religijama koje nemaju veze sa izvornim duhovnim naukom njihovih svetih Učitelja.
I tu počinje njihova duševna kalvarija.

U
tako izvrnutom vjerskom ozračju smanjuje
se broj kontakata s ranijim prijateljima s kojima su nekada zajedno slavili svoje
vjerske blagdane… počeše se osamljivati jedni od drugih i povlačiti svako u
svoje bogomolje…da bi se onda s vremenom počeli javljati pravi simptomi.
Počinju se javljati slušne obmane, glasovi 
koji počinju naređivati moraš napraviti to i to, moraš napraviti to i to…gdje
osobe pod utjecajem takvih glasova, koje nazivamo zapovjedne i komandne
halucinacije (odakle valjda i potiče naziv zapovjedne odgovornosti)  počinju činiti zločine.

“To
je četnik, to je ustaša, to je balija…to su udbaši, to su komunisti… to su
Židovi, to su Arapi…to su Šiptari, to su Cigani… to je ovaj, to je onaj…ovo su
naši, ovo su njihovi… moramo napasti, moramo se braniti”…I naravno da u jednom takvom
trenutku ljudi izgube pamet, više nisu u stanju kontrolirat svoje ponašanje i
mogu učiniti svašta – pojedinačno ili postrojeni.

Eh,
te proklete egzotične vjere.