Pozitivna ekonomija

Nedavno sam na svom fejs profilu dobio
vrlo ozbiljnu kritiku kako na stvari u svom okruženju gledam negativno. Te kako
zbog toga širim negativnu energiju i ljudi me počinju izbjegavati. Ovo me
natjeralo na razmišljanje. Pa nije moguće da sam potpao pod utjecaj dnevnih
medija te kontinuiranu negativu počeo prenositi na svoje okruženje? Pa kako se
to meni moglo desiti? Uvijek sam bio pozitivan, prenosio pozitivne vibracije,
davao ljudima dobre savjete i trudio se širiti pozitivu oko sebe. Jasno, ovo
egoistično razmišljanje zadržavam za sebe, nemojte ga uzimati za ozbiljno,
nisam baš takav ego manijak da razgovaram sam sa sobom. Osim toga nemam soba. A
kad bih soba i imao vjerojatno bih ga samo mazio i davao mu redovito hranu. Uostalom
što jedu sobovi? Dobro, dobro, vraćam se temi, da ne pomislite da sam pukao pod
utjecajem televizijskih reklama. Iako bih rado posjetio Karlov WC. Jer tamo
zasigurno lijepo miriši. I svi se u tom WC-u dobro zabavljaju. Jer samo je
jedan Karlov WC. Nego, sa kim vi bankrotirate? Sa kojom bankom, pitah?

Dosta. Dovoljno sam reklama
izbacio iz glave i previše tog dnevno političkog razmišljanja dovelo me skoro
do ludila. Uostalom, da li nam je potrebno svakodnevno opterećenje medijima ili
informacijama koje nas opterećuju svom silinom? Nedavno sam napravio mali
eksperiment. Pratio sam uzastopno nekoliko dana više televizijskih programa,
ali samo dnevne vijesti. I što se desilo? Nakon tri dana počeo sam zamuckivati,
tresla mi se nekontrolirano donja usnica, ten mi je postao žućkast, unezvijereno
sam pogledavao naokolo i sve tako negdje do podne. Oko podne iz škole je stiglo
mlađe dijete i već sa vrata, čim me vidjelo, dijete se zabrinulo. Pa kaže:
Tata, što ti je? Da zovem doktora? Da zovem mamu? Idemo malo na zrak?

E da. Upravo tako. Dnevne vijesti
uzele su mi dobar dio života. A čemu? Što sam pri tome dobio? Ništa.
Opterećenje dnevnom politikom na koju ne mogu utjecati, osjećaj stresa, gubitka
energije, osjećaj beznađa, panike, ma da ne nabrajam, sve najgore što čovjek
može doživjeti osjetio sam zahvaljujući višednevnom gledanju novosti iz svijeta
i unutrašnjosti.

Kakve to veze ima sa ekonomijom?
Imaju li emocije veze sa kretanjem kapitala? Apsolutno imaju. Pred nešto
vremena na burze je uveden indeks straha. Negdje krajem osamdesetih profesori
Brenner i Galai objavili su rezultate svojih istraživanja u akademskom članku
„novih financijskih instrumenata za hedge promjene volatilnosti“ (volatilnost=
mjerilo nepredvidljive promjene neke varijable u nekom razdoblju). Volatilnost
je jedan od pokazatelja rizika. Što je volatilnost veća, rizik je veći.
(Dopunsko pitanje: Da li je Hrvatska ekonomija volatilna?) I tako su dva
profesora u idućem svom radu predložili formulu za izračun indeksa volatilnosti.
Pa rekoše: Naš indeks, nazvat ćemo ga Sigma indeks, često će se ažurirati i
biti će korišten u svrhu predviđanja budućeg kretanja futuresa i opcija na
tržištu dionica. Nećemo sad pojašnjavati kako se do vrijednosti indexa dolazi,
o tome ima dovoljno informacija po Netu, već se posvetimo povijesnim
pokazateljima. Primjera radi, VIX indeks na Wall Streetu krajem godine 2008.
nalazio se na vrijednosti od oko 80 bodova. Zanimljivo je njegovo kretanje
tijekom te iste godine. Naime, navedena vrijednost bila je za oko 250 posto
veća nego početkom godine. Slučajno? Teško. Svi znamo što se na Burzi dešavalo
te godine. Dow indeks je oscilirao u rasponu od čak 700 bodova. Samo u jednom
danu. U samo jednom tjednu broj nezaposlenih u Americi povećao se za čak 40.000
ljudi te je dosegao broj od 3,71 milijuna ljudi. Bila je to u toj godini
najviša razina od 2003. I sve tako do početka 2009. Pa su onda krenule ideje o
oporavku tržišta, pa su onda vodeći stratezi govori o tome da je dno dosegnuto.
Da slijedi samo kretanje nagore. I trajalo je to sve nekoliko godina, svjetski
indeksi su skakutali, pa se onda to počelo odražavati i na hrvatsku ekonomiju.
Pa su ulagači u Lijepoj našoj počeli preciznije pratiti VIX indeks koji je svoj
put započeo sa 10, da bi krajem mjeseca bio već na 30. I tržište se počelo
bojati. Pa su ulagači, u strahu, počeli povlačiti svoje uloge. Počela je
rasprodaja. Cijene padaju, VIX raste, počinje panika. Koja traje do danas. I
nema koristi od toga što nam razni gurui pričaju kako se tržište oporavlja,
pojašnjavajući tu svoju filozofiju kretanjem indeksa ovog ili onog, analizom
ovom ili onom, strah na tržištu jači je od želje za zaradom. Osim kod rijetkih
koji ipak odlučuju riskirati te i čine vizualno one indekse koji naizgled
rastu. A u stvarnosti samo se napuhuju. Kao balon. I tako već godinama.

I gdje smo danas? Nećete
vjerovati, ali onaj indeks o kojem smo pričali, indeks straha, samo jučer, za
jedan dan, porastao je na Njujorškoj burzi za 20 posto. Strah. Od gubitka. I
sad dolazimo do bitnog pitanja. Da li je tržište precijenjeno? Žao mi je što
moram i dalje ostati pri svojem razmišljanju koje sam već podijelio sa Vama, no
oporavka nema. Kriza koja je započela prije šest godina i dalje vlada. Oni
pomaci i kretanja prema gore posljedica su američkog zaduživanja, kineskih
plasmana, igre oko nafte, kratkotrajnog energetskog balona oko novih goriva, no
sve to nije dovoljno da pokrene ciklus ulaganja. Strah i dalje vlada. Vjerujem
da smo zajednički došli do zaključka da emocije imaju ogroman utjecaj na
kretanje ekonomije.

Gdje je veza između medija i
kretanja ekonomije? Kako sam na početku spomenuo, na mene su mediji ostavili
ogroman utjecaj tijekom nekoliko dana uzastopnog gledanja. Pitam se, zašto
mediji prenose isključivo loše vijesti? Kome to treba? I da li bi se globalna,
pa tako i naša ekonomija oporavila, kad bi, nekim slučajem, mediji počeli
širiti pozitivu?

Kad ozbiljni ulagač razmišlja o
novom ulaganju svoja razmišljanja bazira na dvije vrste analiza. Prvo je
fundamentalna analiza, koja mu prikazuje financijska izvješća, makroekonomski
faktori, poslovanje cjelokupnog tržišta ili sektora kojem ulaganje pripada,
financijski uvjeti i slično. Druga analiza u potpunosti je suprotna metodama
fundamentalne analize, te uzima u obzir analizu statistika dobivenih iz
aktivnosti tržišta, povijesne podatke volumena trgovanja, koriste se grafikoni
i ostali alati koji predviđaju buduća kretanja tržišta. Koristeći tehničku
analizu analitičari vjeruju da povijesna izvedba kretanja tržišta pokazati
buduća kretanja. Logika je u osnovi jednostavna. Ponašanje ulagača je
predvidljivo. Svi iskusni investitori kupovati će dionice dok je tržište u
uzlaznom trendu i prodavati ih dok tržište pada. Pa se tako trendovi kretanja
cijena dobivaju analizom grafova. Grafovi prikazuju povijesne pomake. Na ovaj
način tehnička analiza veže se uz pojam efikasnosti
tržišta, po kojoj su investitori
racionalni. Dakle, ulagači razmišljaju racionalno.

Koja greška. Ulagači su, sa
dužnim poštovanjem prema velikim ulagačima koji diktiraju tržištem u određenim
sektorima, samo ljudi koji žele zaraditi. I rijetko ih u tome vodi racio. Želja za zaradom veća je od bilo
čega. Pa ljudi srljaju. Ne razmišljajući. I tako se cijelo tržište kreće. Kud
jedan, svi za njim. I što se desilo tržištu? Gubici su ipak bili preveliki, a
sve je to DejaVu tridesetih godina
prošlog stoljeća, te su ljudi odlučili zaustaviti gubitke i zadržati novac u
čarapi. Ili u banci. Ipak su tamo neke kamate, pa novac nešto i vrijedi. Bolje
nego u čarapi. Ali taj novac u banci stoji dok ga banka plasira samo tamo gdje
ona želi. Bilo gdje u svijetu. Pa onda dobijemo drugo, novo tržište, koje istim
metodama vrlo brzo nastrada.

I sad je kraj. Tržišta su
ispucana. Novac je na sigurnom. I ne mrda nigdje iz trezora. Novih tržišta nema.
Novih potencijalnih ulaganja nema. Iduća faza je faza deflacije. U kojoj svaki
dan naša imovina vrijedi manje. Čak i burek koji dana kupujemo za deset kuna
sutra bi lako mogao koštati devet. Ili osam. Pa sedam. A naša kuća od 100.000
eura sutra se može prodati za 90.000. Ili 85.000. Možda i za 80.000. Ili manje.
Deflacijska spirala puno je opasnija od inflacije. Japan se već dvadeset godina
bori sa deflacijom. A kraja borbi se ne nazire. Italija je nedavno javno
objavila da je u deflacijskom kolapsu. Mi smo u deflaciji već duže vrijeme, no
od odgovornih nitko to još javno nije izrekao. I što sad? Strah i dalje vlada,
veći je nego ikad, ljudi sve više padaju pod utjecaj medija, mladi masovno
bježe iz zemlje i traže nešto bolje, nesvjesni situacije u kojoj se svi zajedno
globalno nalazimo. Indeks straha sve je veći i veći. A strah me i pomisliti što
bih mogao predvidjeti kao budućnost. Pa sad dolazimo do onog mog početka
kolumne. Imamo li snage trend strahovanja pretvoriti u pozitivnu ekonomiju?
Možemo li strah zanemariti i okrenuti se razmišljanju o kretanju prema gore?
Imamo li snage pokrenuti motore i skrenuti kormilo iako vidimo da naš brod ide
prema ledenoj santi? Da li je naša volja za preživljavanjem jača od našeg
komfora?