Poziv na akciju „Made in Rade Šupić Rijeka“

Ja ih nikad u životu nisam vidio. S obzirom na moju više
nego mršavu snježnu biografsku priču, naravno, to ne znači baš ništa. Ne mislim
na skije s kojih nam mašu razvikana proizvođačka imena s ove ili one strane
svijeta, nego na one čija je proizvodna oznaka uključivala ime najvećega
kvarnerskog grada. Da, postojala su vremena kada su se skije proizvodile u
Rijeci. Proizvođač? Drvno industrijsko poduzeće Rade Šupić.

Kada je i kako priča krenula, teško je reći bez ozbiljnijih
istraživačkih predradnji, koje su tek pred nama. Bude li ono malo informacija
kojima vladamo o toj temi nekomu povod za takav posao, odlično. Možda se i sam
jednom prihvatim teme u žešćoj varijanti od ove, kolumnističke, ali zasad su mi
prioriteti drukčiji…

Priča o riječkim skijama vodi nas u sredinu 1950-ih godina. Proizvodni
program DIP-a Rade Šupić bio je u prvi mah usmjeren ponajprije potrebama
domaćeg tržišta za namještajem. U slučaju drvne industrije, klasična priča. No,
Rade Šupić je odstupio od klasične sheme svojom nemogućnošću da izdrži nabujalu
veću i snažniju domaću konkurenciju u proizvodnji namještaja. Teškoće su
narasle do te mjere da se počelo razmišljati od otpuštanju dijela radnika. Na
svu sreću, kolektiv se nije predao, preusmjerujući se proizvodnji kutija za
radioaparate i skija. I to toliko uspješno da je uskoro valjalo zaposliti
dodatnu radnu snagu, pa je prvotnih 120 radnika poduzeća naraslo na 300. Dobar
dio proizvedenoga odlazio je u izvoz. Njemačkoj tvrtki Schaub – Lorenz je u
prvoj polovici 1956. isporučeno 15 tisuća kutija za radioaparate, a do konca
godine uslijedilo je još 12 tisuća. Na svoje je došla i domaća tvornica
radioaparata u Nišu, za koju je dogovorena proizvodnja 22 tisuće kutija. Nijemci
su bili više nego zadovoljni suradnjom s riječkim poduzećem, pa je glas o tomu
stigao je i do ušiju uprave tvrtke Nogoton iz iste države, što je Šupiću
značilo novu narudžbu 10 tisuća kutija. Riječkih ruku djela zaželjeli su se
također u njemačkoj tvrtki Galmar, ali riječka tvornica obvezu nije preuzela
jer to nisu dopuštale vlastite proizvodne mogućnosti. Papir s opisom Šupićeve
snage govorio je: 30 tisuća kutija godišnje.

Da bi te snage dobile dodatne mišiće, koji bi omogućili 90
tisuća proizvedenih kutija, uslijedilo je spajanje s poduzećem Jela. Time se
dobilo na radnom prostoru, ali je proizvodna oprema ostala slaba točka. Povrh
toga, poduzeću je bilo potrebno skladište za boje i lakove, a nije se imalo ni radionicu
za lakiranje proizvoda, koje se odvijalo na otvorenom. Rješenje je iznađeno u
kucanju na bankarska vrata. Nije se dobilo novca koliko se mislilo, a ono što
se dobilo završilo je u kupovini strojeva za proizvodnju skija i novog
univerzalnog stroja za obradu drva. Proizvodnja skija krenula je 1956. godine.
I to nimalo loše: s izvoznim trgovačkim poduzećem Eksportdrvo iste godine potpisan
je ugovor o isporuci sedam tisuća pari skija na tržište SAD-a. Eto, u američkom
kapitalizmu tada se jurilo na hrvatskim socijalističkim skijama… 

Pogon za proizvodnju skija radio je godinama. Prema podacima
iz 1966. godine, Šupić je imao pogon skija, pogon šperploča, pogon kutija za
radioaparate, te pogon tokarije, galanterije i ostalog. Imao je i pilanu u
Klani, u kojoj se godišnje prerađivalo osam tisuća prostornih metara jelovih i
podjednako toliko bukovih pilanskih trupaca. U pogonu šperploče u Rijeci
prerađivalo se četiri tisuće prostornih metara bukovih tzv. šel trupaca. No,
Rade Šupić je 1966. imao i ozbiljne financijske gubitke. Za njih je u ne baš
malom dijelu bio zaslužan i – pogon za proizvodnju skija. Šupić je očito negdje
zaskijao u krivom smjeru, pa je cijelo poduzeće sljedeće godine dobilo, kako se
tada znalo kazati, prinudnu upravu. Danas znamo, ništa nije pomoglo – riječkog
DIP-a Rade Šupić odavno više nema. Eto, nešto je u nas propalo i u socijalizmu,
nije nam ekonomski došao glave samo hrvatski kapitalizam 1990-ih i 2000-ih.
Premda su razmjeri propadanja neusporedivi. Da nam je malo jučerašnje propasti…

Gdje su danas Šupićeve riječke skije? Tko zna gdje su, ako
su igdje. U to ime, ne budite lijeni, zavirite u podrume i tavane vaših djedova/baka,
nemam ništa ni protiv varijante majki/očeva, pa protrčite okom po zaboravljenoj
krami. Bilo bi sjajno da u njoj bude i kakav par isluženih skija s oznakom Made
in Rade Šupić Rijeka. Ako vas sreća posluži, ne budite škrti, podijelite
informaciju s javnošću. Da i mlađi Riječani vide to jučerašnje gradsko
snježnojureće čudo, a danas industrijsko-sportsku relikviju vrijednu odnošenja
u gradski muzej. Spasite si dušu, spasite te skije.