Poziv na evoluciju

Tako je ovih
dana, novinaru Slobodne Dalmacije, svoje emotivno životno iskustvo opisala
desetogodišnja djevojčica koja živi u teškoj neimaštini sa svojom samohranom
majkom.

Lavinu dobrote
zakotrljao je njezin učitelj, svojom nesebičnom gestom dobročinstva,  sve dok vijest nije postala medijska priča. A
onda je sve dalje pošlo svojim prirodnim tokom, mimo institucija  okoštale birokracije koja u papirnatim obrascima
državne socijale nema rubriku za pravdanje radnih sati potrošenih u vremenu
posvećenom djelima iz čistog milosrđa.

Može li se
takvim plemenitim ljudima osigurati trajno mjesto u sustavu vlasti – izvršne i zakonodavne?
Ali pod uvjetom da ne izgube vlastitu samostalnost u djelovanju.

Zamislite na primjer
ovakvu vijest:

„Poštovani gledatelji dobra vam večer i
dobro došli u središnji dnevnik Hrvatske radiotelevizije. Na samom početku
izdvajamo odluku vlade koja je iznenadila cijelu domaću javnost.“

U tom trenutku
vi pomislite da je usvojen prijedlog zakona o lustraciji koji u jednom paketu
rješava sve probleme u zemlji. A onda vas tv spiker totalno zblene:

„Vlada republike Hrvatske osniva Ministarstvo volontera, neograničeno bilo
kakvim zakonskim obavezama, sa primarnom zadaćom da poveže ljudska srca u pomoći
bližnjem. Jedini pravilnik kojim bi se regulirala djelatnost ovog resora bila
bi ljudska potreba – detekcija stanja, prikupljanje i dostava pomoći
siromašnima, bolesnima i nemoćnima, od mjesta A. do mjesta B. Upravo onako kako
to i čine stotine samozatajnih dobročinitelja u zemlji, kojima je od strane državnih vlasti potrebna samo logistička
potpora.“

Slušate i
gledate, ali ne možete vjerovat svojim ušima i očima. Prebacujete na Novu TV jer
mislite da se HRT slikom i tonom opet pogubio u stvarnosti. Uključujete se
taman u vrijeme kada Mislav Bago prijeteći se mikrofonom zahtjeva od premijera da
mu prizna istinu:

–      
Volonteri u vladi???…Da li je to
moguće???

–      
Da, sasvim je moguće, o tome se ozbiljno
razmišlja. Za cijelo društvo bilo bi to od velike koristi, nadasve isplativo,
jer njihova radna satnica ne opterećuje proračun. Osim toga, državu ne koštaju čak
niti truda jer oni sve obavljaju sami. Nama samo preostaje obveza da
volonterski rad konačno prihvatimo kao djelatnost od nacionalne važnosti i
shodno tome počnemo se ponašati.

Dalje više nećemo
zamišljati kako bi bilo kad bi bilo, jer danas je tako nešto ipak nezamislivo.
Proći će sigurno još puno vladajućih mandata dok se netko tome ne dosjeti. Ali dobro
se prisjetiti da većina ljudi voli pomagati. To je istina koju će svatko od nas
pronaći u sebi, ma kako se osjećali grešno. Upravo na toj misli treba zadržati
nadu da ćemo jednoga dana biti svjesniji sebe kao ljudi koji vole činiti dobro,
i tu svjesnost ugraditi u aktivan politički život  – planski i programski.  

Doduše, to je
siguran put u komunizam, ali ne možemo zamislit bolje i pravednije društvo od
onoga u kojem jedina valuta postaje – ljubav. Stoga, prije ili kasnije, treba
podići evoluciju.

Volonteri svih
zemalja, ujedinite se!