Pravne perspektive Zakona o dadiljama

Na
samom početku odmah želim reći da se ova kolumna ne bavi problemom dadilja,
kojima problem pravi vlastita država (taj posao odradili smo u jednoj od prijašnjih
kolumni). Ovoga puta bavimo se problemom države, kojoj problem prave
vlastite dadilje.

Stupanjem
na snagu spomenutog
zakona, tome je, smatraju mnogi, došao kraj. A tako doista i izgleda. Odgovor
na pravnu nemoć, koju je potaknuo slučaj Delnice,
bio je drastičan – rijetko koja dadilja u zemlji može se spasiti.

Sve
je riješeno vrlo elegantno, u par rečenica, uvođenjem dadilja u registar obrtnika. Fantastično.

Prema
dosadašnjim saznanjima rezultati su izvrsni!  Samo nekoliko dadilja u cijeloj državi uspjelo
je legalizirati posao, što inspektorima rada i nadležnim sudskim tijelima znatno
olakšava lociranje veselih dječjih glasova u sivoj gospodarskoj zoni, koji
dopiru iz tisuća stanova – legla dadiljskog kriminala.

Ali
to nije sve. Organima inspekcije i sudovanja stoje na raspolaganju još nekoliko
utuživih prekršaja.

Uvođenje
obavezne dadiljske edukacije, druga je zakonska obveza koja niti jednoj
ilegalnoj dadilji ne ide u prilog. Sa prosječnom mjesečnom dadiljskom plaćom od
1000 kuna bruto (tisuću kuna bruto), nakon što plati 1700 kuna neto (tisuću
sedamsto kuna neto) obveznog mjesečnog doprinosa, ostaje minus od 700 kuna sa
kojim treba pokriti plaćanje dodatnog školovanja…a to ni jedna banka ne
isplaćuje u kešu. 

Time
se znatno otežava brza legalizacija ilegalnog posla, što uvelike sprečava ubrzani
bijeg iz sive gospodarske zone prije
naplate kazne.

Sve
u svemu, ne vidim niti jednog načina da bi se neka ilegalna dadilja mogla lako
izvući. Ovih nekoliko, koje su se uspjele iščupati, dobrovoljno pomaže lokalna
samouprava… Ali one i nisu prave dadilje, nego vrtićke tete koje čuvaju djecu iz cijele ulice kako bi sustigle
rashodovnu cifru iz obračunske osnovice.  Onim klasičnim dadiljama, koje brinu dnevnu
brigu o samo jednom jedinom djetetu, ni sam Bog ne može pomoći.

Tu,
doduše, Božja pomoć općenito ne pomaže,  jer oko cijelog postupka ove legalizacije
postoji i nekoliko birokratskih zavrzlama u kojima se niti svemogući Gospod ne
može snaći.

Kolegica
Kristina Turčin iz Jutarnjeg lista obuhvatila ih je sve u jednom pitanju: Zašto samo tri dadilje u Hrvatskoj rade
legalno?

1. Moraju imati
praksu, a Ministarstvo obrazovanja zabranilo je praksu u vrtićima pa su se
dadilje morale snalaziti po bolnicama ili dječjim domovina.

2. Kad završe
edukaciju, moraju se upisati u Imenik i Registar dadilja, koji vode Obiteljski
centri, a Obiteljski centri su ukinuti.

3. Centar za
socijalnu skrb, koji bi sada trebao upisati dadilje, ne može jer nema –
pravovaljani pečat.

4. Rješenje o
ispunjavanju prostornih uvjeta dadiljama trebaju izdati županijski uredi
državne uprave, a oni su sada u postupku reorganizacije pa ne žele zaprimiti ni
zahtjeve.

Sumirajući
sve navedeno, ostaje nam samo procijeniti perspektivu zakonske regulative. U
tom pogledu nastojim biti realan:

Ima
li veće kazne za ilegalnu dadilju nego postati legalna dadilja?