Negdje početkom osamdesetih, kao sasvim privilegirana školska ustanova koju sam pohađao zajedno s ostalom stotinom učenika, elektro-tehnička srednja je blagoslovljena odlaskom na teren. Jedan od razloga možda je bila i iznenadna Titova smrt, ali ne bih se kladio ni u jednu ploču od Stonesa da je bilo tako.
No ne bih mogao isključiti mogućnost da su taj naš marš prema Učki dogovorile kakve političarske supruge uz kavu i pokoji domaći kolačić pa onda te svoje zamisli distribuirale svojim ružnijim, ali višepozicioniranim polovicama. Ta su se dvojica koji dan kasnije čuli preko bakelitnih crnih telefona i formalno pristali da predlože komitetu tu sjajnu ideju da se i naša vrijedna omladina uključi u izgradnju te važne infrastrukturne prometnice koja će voditi od Rijeke do budućeg ulaza u tunel Učku!
Omladinci u akciji
Nije trebalo puno diplomatskih govorancija da se stvar odmah i čim prije izvede u praksi. U nama je gorjela radost kad su nam priopćili vijest, ta to je bila novost u našim životima, da sutradan dakle nećemo imati predavanja. Naglo je splasnulo oduševljenje, međutim, kad su nas profesori uputili da ćemo ipak morati doći rano ujutro amo, na igralište, pa će nas sabirnim i sasvim udobnim autobusima otpremiti dalje, a nešto bliže radnom prostoru, već ćemo vidjeti kamo, nek’ to bude iznenađenje. Ništa neće poći po zlu, uvjeravali su nas, ako ponesemo i nešto za pod zub, neka nam se nađe. Pa, ono, malo smo međusobno pogledavali u čudu, svakako su nas u tim godinama tretirali, u rasponu od majmuna do neandertalaca, luđaka i budala, no nikada nismo dvojili u krajnje dobronamjerne zamisli naših učitelja. Stoga im ništa nismo uzvratili na taj bezuvjetni ton kojim su nam se obratili, jer da jesmo vjerojatno bi uslijedio kakav prikladni politički govor zasićen emotivnim ispadima na temu narodnooslobodilačkih heroja. Sljedeće jutro, dakle, potrpani u Autotrolejeva prijevozna sredstva krenuli smo u ekspediciju prema zapadu. Bio je to obećavajući smjer!
Bili smo odmorni, mladi, ne osobito intelektualno inspirativni, još manje kreditno sposobni, što je bilo karakteristično za cijelo onodobno društvo, pa smo putem do tamo i pjevali. Ne borbene, ne! Repertoar je bio od Električnog orgazma do Deep Purple i Dugmeta, od Čorbe do Parafa, a učitelji se nisu uopće protivili našim protusocijalističkim porukama.
Relativno je brzo prošao transport do iznad Matulja i Bregi, gdje smo uskoro ostavljeni na kaldrmi. Tu smo postrojeni u labavi vojni zbor pa krenuli u okrepljujuću šetnju prema našem cilju predvođeni raspoloženim, ili mi se tako činilo, profesorima. Kolona se kretala brzinom tramontane, a svakih par metara netko od nas se izdvojio i ostavio nešto tekućine po zelenilu. Teren je dobro bio obilježen, to vam mogu garantirati jer u autobusu sam vidio da ide boca od ruke do ruke, a sadržaj je možda bio i alkoholom obogaćena tekućina. Što ne mogu sto posto i potvrditi. Ah, da, zaboravio sam pripomenuti da je ženska čeljad, inače vrlo rijetka pojava u srednjoj elektro školi, bila pošteđena izlaska u prirodu. Bila je to dobra pretpostavka jer smo se mi momci mogli onda bolje koncentrirati na sam rad. Koji se sastojao od toga da nekakav zamišljeni komad šume polako počnemo čistiti. Od drveća, stijenja, manjih brdašca. Jer ovuda ćemo uskoro mi, budući niškoristi, kako su nam tepali, voziti relije fićotima i stojadinima. Pa, dobro, izlet nije baš zamišljen po našim željama i mjerilima, no prilagodili smo se trenutku i počeli stvarati dinamiku prebacivanja suvišnog kamenja niz obronke, stvarati iluziju nečeg što je moglo uz dosta mašte predstavljati put.
Sendvič od parizera
Kad smo već počeli crkavati od šljakanja, objavljena je pauza i marendanje. Polijegali smo po podu i prepustili se čarima sendviča od parizera. Jedan iz četvrtog razreda je bio umorniji do svih ostalih ili je gravitacija na njega djelovala mnogo jače jer je beživotno odložio svoje tijelo malo poviše nas. Bilo je to malo čudno, ta nije to bio neki meki krevet pa da možeš samo tako spavati k’o klada. Toga je nakon nekog vremena postao naglo svjestan i najmlađi profesor među prisutnima, inače iz matematike, pa je otišao do njega. Najavio mu se najprije nogom ga šutajući po stražnjici, a kad je nakon par udaraca – umjerenih zaista – shvatio da nema nikakve reakcije, podignuo mu je torzo i s par šamara dozvao pameti. Ili čega već. Dugokosi momak mu je odgovorio nešto petljajući jezikom, a matematičara je silno zanimao meni njegova doručka. Naglo ga je počeo stiskati za želudac pa je ovaj uskoro počeo izbacivati nekakav sadržaj iz sebe. Nije dolikovalo jednom omladincu takvo ponašanje pa se uskoro pribrao, pritom se zahvaljujući intervenciji matematičara zatraživši ga k tome još i vode. Netko ga je upitao jel se najeo ludih gljiva ili samo apaurina, ali nismo dočekali odgovor jer se cesta morala izgraditi što prije. Nismo više razmišljali o drogerašu nego smo udarnički prionuli natrag poslu. Netko je usput fućkao, a nekom se od učenika živo fućkalo za taj projekt pa su krivine često hvatane. Nakon još par sati uvođenja reda među drvećem, opozvani smo poput psića s radnih mjesta, a kako nam je samouvjerenost bila manje važna od socijalističkih principa odmah smo prihvatili ispruženu ruku i ostavili se ćorava posla i sporim umornim koracima uputili prema busevima. Da je bar bilo dinamita na raspolaganju pa da smo se mogli usput igrati partizana i Nijemaca po zacrtanoj ruti ceste!
U povratku je unutrašnjost busa bila uskraćena rokerskim budnicama, činilo se da svi sanjamo maminu maneštru koja klizi drito u želudac bez nužne dentalne uporabe i topli dječački krevet u kojem duboko iza sebe ostavljamo i pohranjujemo neobične epizode kojima smo bili izloženi.
Nigdje nisam napisao mučenjima, molit ću lijepo!
Podijeli na društvenim mrežama