Bio
sam potpuno sam u gledalištu. Brooker je pritiskao klavijaturu, a zvuk je tek
nakon nekog vremena počeo izlaziti iz ogromnog akustičnog polakiranog ormara.
Čak sam nazirao iz svoje sjedalice i partituru koju je čitao i interpretirao.
Nisam imao pojma o čemu je riječ, možda kakav romantičarski klasik, štaliveć,
ali nikako nešto iz opusa matičnog mu sastava. U jednom je trenutku lijevom
rukom popravio frizuru a plavokosa mu je u taj čas dodala naočale, kao da je to
bio znak da upravo slijedi najzahtjevniji dio sonate pa ga želi pažljivo
vidjeti i ne zabrljati u izvedbi. Zamršenu igru nota, međutim, Gary Brooker je
vješto preletio sa svojih deset izdrilanih vojnika-prstiju. Zvuk koji je
dolazio do mene bio je veličanstven, zanosan, pa je i žena u crvenom
jednostavno počela blijediti i nestajati s improvizirane bine kao da je suvišna
ondje, nepotreban ukras tom nepreglednom moru ispisanih stranica nota.
Bilo
je ljeto, dvorana je zjapila prazna i odzvanjala reverbičnim odjekom, ali
zagušljivost neventiliranog prostora zamjenilo je strujanje zraka istisnutog iz
instrumenta. Odisalo je suptilnošću, ambiocioznošću, a Gary je ponirao sve
dublje i dublje u kompoziciju kao da traži razlog zbog čega je upravo sada
ovdje. Srsi su se spuštali niz moju kralježnicu gore i dolje, pa onda vice
versa, jer počela se nazirati tema koju prepoznajem – A Whiter Shade of Pale.
Čak je i moja neelegantna sjedalica dobila naslone za ruke, jastuk pod
stražnjicu, a majicu na Stonese zamijenile su košulja i sako. Mora da sam se
nelagodno promeškljio u krevetu zbog nečeg jer trenutak kasnije sam glasno
zakašljao, poremetio koncentraciju umjetnika, ali barem sam dobio natrag svoju
najdražu sivu, a nekad sasvim crnu, majicu na Jezičinu. Kad sam se smirio na
svom mjestu, Brooker je zapjevao. Iz pristojnosti nisam urlao zajedno s njim
liriku, želio sam svjedočiti tom elitnom koncertu što razboritije, svjestan
vrijednosti trenutka i ljepote koja se prosula preda mnom. Iako je to skladba
koju je osobno komponirao nije skidao oči s notnih zapisa, kao da mu je služila
za dodatno ostrašćivanje i potpuni prijenos emocija. Odjednom je naglo prešao s
one teme na sljedeću, A Salty Dog, a onda se podigao sa stolca i snažno zalupio
onim preklopnim poklopcem preko tipki – žbeeeeng!, mu je odgovorio klavir na ovu
neotmjenu sviračku figuru, ali instrument nije nastavio gunđati već je sasvim
utihnuo. Brooker se okrenuo licem prema meni, njegovi brkovi su se baš kao u
Salvadora Dalija izokrenuli prema svodu dvorane, a onda je pokazao na zapešće
desne ruke na kojem je bila solidna replika roleksa.
U
tom sam se času probudio. Sat je pokazivao 8:13, bio sam mokar od znoja i morao
sam se stvarno požuriti dostaviti potvrdu na poreznu upravu ako nisam baš pucao
od želje da me naša štedljiva država ne odrapi za kaznene bodove. No, vrag ne
da mira kad je nama isti potreban, to znamo. Još bunovan i poluslijep, dohvatio
sam mobitel i nazvao M. radi utvrđivanja činjeničnog stanja. M. je upravo
navršio 67 godina (lav je u horoskopu što mu daje na vjerodostojnosti i
istinoljubivosti) i najstariji je sugovornik s kojim volim tratit vrijeme na
kavi.
–
Zdravo, viknuo sam u slušalicu.
–
I tebi dobro jutro, odvrati mi M.
–
Jel istina, odmah sam krenuo in
medias res, da su Procol Harum svirali u
Rijeci? S one strane šutnja. I to traje.
–
Čuj, evo upravo gledam u ulaznicu,
javlja mi njegov glas s druge strane mobilne mreže, a iza sam zapisao i 22 pjesme koje su odsvirali.
–
Znači, bio si?! Skačem radosno po
krevetu, a žahori love šturu jer misle da im slijedi istrebljivanje.
–
Ali mogu ti reć da je bilo jako malo
ljudi, nažalost, baš šteta! Odličan koncert, bili su tu u sklopu velike turneje
na kojoj su promovirali Devetku, znaš taj album?
–
Ti me provjeravaš?! Ha, Pandora’s Box i
Eight days a Week su na njoj, Chris Copping je na mjestu Matthewa Fishera već
sedam godina na orguljama! Imam i tu ploču!, malo sam rasp…en od njegove
sumnjičavosti, pa sam manje pristojan negoli inače.
–
Znam da znaš, zaje…am te. Dakle, krajem
januara ’76. su bili ovdje, a dan poslije sam išao i u Ljubljanu na koncert.
Slovenci su im nadoknadili poluprazni Trsat krcatim Tivolijem, fantastična
atmosfera, a za bis su dodali još dvije stvari više!
–
Mogu se kladit da su završili s Whiter
Shade of Pale i Salty Dog!, požurio sam se ubacit.
–
Kako znaš?, pitao je M. uistinu
iznenađen.
–
Bez veze sam bubnuo, lagao sam mu jer
tko još vjeruje snovima.
Podijeli na društvenim mrežama