Proljeće je, a u meni… Claritine

U nedavnom neformalnom razgovoru nakon predavanja, požalila
sam se kolegicama kako sam alergična na dosta biljaka, peludi, prašinu, pa čak
i sunce čije zrake ne miluju moju kožu i daju joj brončani ten, već ju škaklju
do iznemoglosti dok si gotovo ne oderem ruke od svrbeži. Na moje čuđenje,
kolegice su mi se također požalile kako su alergične na različitu hranu, pa čak
i onu svakidašnju poput jabuka i ostalog voća koje raste na našem podneblju.
Zar nije žalosno da su mladi ljudi već eksperti za antihistaminike poput
Claritinea, Aerius tableta, Letizena? Zašto smo postali toliko osjetljivi na
svaki bacil i zašto naše tijelo jednostavno počinje odbijati prirodu? Teorija
da su djeca sa sela zdravija od nas iz grada mi je pala u vodu, pošto praksa
pokazuje da nema neke zakonitosti u tome. Je li stvar u hrani kojom se trpamo,
a koja je „made in svugdje-osim-naše-regije“? Nedavno mi je čeljust gotovo
dotaknula pod od zaprepaštenja kad sam pročitala da jedna poznata hrvatska
tvrtka za preradu tune uvozi tu istu tunu iz srca tajlandskog mora, a ne našeg.
Sve sam ovo vrijeme bila uvjerena da kupujem hrvatsko, ne zato što sam domoljub
ili pokušavam popraviti (nepopravljivo) stanje naše ekonomske situacije, već
zato što je naše more zbilja čisto! Kako da onda ne budemo alergični na sve i
svašta i da nam je pola apoteke u kozmetičkoj torbici? A mi se dižemo i bunimo
radi par posto više nekog XY sastojka u mlijeku kojeg je svaka druga osoba
krivo izgovarala… Alfamnjžnjmin!

Nisam optimistična u vezi naše prehrambene industrije. Svijet postaje banana.
Ali ona umjetna koja sunca vidjela nije. Do tad nam preostaje da punimo budžet
farmacijskim tvrtkama kupujući lijekove za umjetne bolesti koje nas muče, dok
lijeka za bolest zvanu „anti-populacijska politika“ i „materijalizam“ – nema.