Nakon jutarnjih rituala slijedi vožnja do fakulteta, a na
fakultetu proklinjanje svih onih koji su došli prije mene i zauzeli sva mjesta
na parkingu. Parkiram malo dalje i trčim na obdukciju.
Kasnim, kao i uvijek. Teta na patologiji je pripremila pokojnike, a asistentica
je obukla čizme i navukla pregaču. Obdukcija je već započela, a ja se i dalje,
nakon nekoliko mjeseci, privikavam na misao da su ispred mene ljudi koji su
nekada živjeli, voljeli, smijali se, ljutili se a sada su ,eto, ovdje, na
Zavodu za patologiju, čine posljednju dobru stvar dajući se u svrhu znanosti i
obrazovanja budućih liječnika. Mirisi i slike su neopisivi, no nitko se iz moje
grupe nije srušio, nikada, te stoga koristim ovu priliku da pozdravim junake iz
svoje 5. grupe.
Nakon 3 sata
stajanja u sali polako, ali sigurno otkucava 11 sati. Krv počinje kolati mojim
žilama, moji blijedi obrazi poprimaju ružičastu boju a srce mi ubrzano kuca:
ide PAUZA! To može značiti samo jedno: kucnuo je čas za novu kavicu i ćaskanje
o patologiji, fakultetu, i najbitnije, subotnjem izlasku! Čini mi se da je i
par sunčevih zraka probilo ove tmurne, riječke oblake.
No, nije zlato sve što sja, pa nije tako ni pauza od 2 sata:
vježba iz mikrobiologije se opasno bliži, a pravilno pranje ruku pred vježbu je
obaveza, ali i ispravna navika. Ubrzanim hodom uz pokoju sarkastičnu opasku i
sa mnoštvom uzdaha kolege i ja uspinjemo se strmom uzbrdicom do fakulteta. Kako
ironično: uspinjanje sa knjigama do fakulteta je gotovo teško kao i učenje
nedjeljom popodne. Stigli smo na mikrobe, oprali ruke, zauzeli svoja mjesta i
započeli. Naš dragi asistent nas je pozdravio sa smiješkom, kao i uvijek,
upitao nas kako smo i uljepšao moj dan; izrazito cijenim ljubazne i vedre
ljude, rad sa njima zaista je zadovoljstvo.
I na mikrobima nas je dočekalo dosta mirisa : što ugodnih, što neugodnih jer
bakterije su takve, svojeglave, svaka voli biti posebna. Vježba mi prolazi u
uzimanju kultura, bojanju preparata, mikroskopiranju i crtanju a nakon svake
vježbe slijedi potpis u vježbenicu i dopuštenje da izađemo. Opet me muči
aritmija, ali to je samo uzbuđenje jer slijedi RUČAK! Ručak se, naravno, jede u
Indexu, na brzinu, uz pokoju jadikovku pred kolokvij koji se nikako ne može
odgoditi. Ne bi mi studenti bili pravi studenti da već nismo pokušali sa time.
Nakon ručka, pospana, ali zadovoljna, vraćam se kući: tu me dočekuje moja
najdraža cimerica Tonka sa smiješkom na licu i kavom u ruci. Oprala je
suđe, i srce mi je opet pohitalo jer to je bila moja dužnost. Ispričala mi je
svoj današnji dan i sve doživljene neugodnosti, nasmijale smo se svemu i
svačemu i učenje mi je zadnja stvar na pameti, ali, šta se mora, nije teško!
Sjedam za knjigu, listam stranice, pamtim rečenice, ponekad i suza i kap znoja
kapnu, podcrtano mi se razmaže, ali ne dam duhu da mi klone, marljivo učim i
radim jer znam što slijedi.
20 je sati. Sjedam u svoji maleni autić i u leru se spuštam s Turnića do centra
jer uvijek sam na rezervi s gorivom i kucam na vrata koja otvara moj Momak.
Smiješak koji mi uvijek uljepša dan i zagrljaj koji uvijek ponese pola moga
tereta me dočekao. Ne ostajem dugo, u stisci smo s vremenom, uvijek u zaostatku
s gradivom, ali to ne bi bili mi da nije tako.
Veselim se vikendu, konačno malo
vremena da spojim i obaveze i zadovoljstvo bez grižnje savjesti i polako krećem
kući.
Oko 23 sata stižem kući, liježem u krevet, vrtim cijeli dan u glavi i shvaćam
da sam neke stvari zaboravila napraviti, no, ne kaže se uzalud da ono što možeš
učiniti danas, bolje da ostaviš za sutra. U redu, možda nije baš tako, ali
jutro je pametnije od večeri, a i malo sna nikada se škodi.
Zaspala sam, cimerica tvrdi da pričam u snu. Možda sanjam novotvorine,
možda bakterije, a možda i onu subotu za koju predviđaju da će biti sunčana. A
da i ne bude, svi ljudi koji će biti oko mene vrijedit će mi više nego sunce na
Karibima.
Podijeli na društvenim mrežama