Prozivke i prozivanja

Politika i sport idu ruku pod ruku otkad je ove zemlje. Iznimka nije
niti riječki sport. U konkretnom slučaju ono što zaokuplja pozornost
sportske javnosti grada na Rječini je „ teksaški obračun“ drugog čovjeka
Rijeke Željka Jovanovića i trofejnih riječkih rukometaša Alvara
Načinovića i Valtera Matoševića.

Ne želim sada i ovdje ulaziti u analizu ovog sukoba, ali mišljenja sam
da niti jedan političar pa tako niti gospodin Jovanović ne može ući u istu
rečenicu sa vlasnicima olimpijskih i svjetskih odličja. I Alvaro i Valter ih
imaju i ona predstavljaju vrhunac za svakoga tko se bavi sportom. Ne želim
ulaziti u genezu ili eventualnu opravdanost ovoga sukoba, niti ću zauzimati
bilo čiju stranu, ali zauzeti ću mišljenje da sport pod hitno treba osloboditi
politike i političara i vratiti ga sportašima.

Znam, to je Sizifov posao, a danas se nikome ne da gurati kamenje
uzbrdo. Priznajem od starta nisam bio pretjerano oduševljen bazenom za skokove
u vodu, smatrao sam ga nepotrebnim jer taj sport u našoj zemlji nema nikakvu
ili gotovo nikakvu tradiciju. Sada priznajem da podržavam sve vezano uz
skokove. Zašto? Pa jednostavno zato što je već prvoga dana u ponedjeljak 13. lipnja
na bazen došlo oko tridesetak djevojčica i dječaka. Istina do početka rujna sve
je za tu dječicu besplatno, ali cilj čelnika kluba (predsjednica je naravno
političarka Dorotea Pešić Bukovac) je da ih tijekom ljeta s dasaka i tornjeva u
grijani bazen skoči stotinjak, a tim se atraktivnim sportom poželi baviti njih
pedesetak. U tom slučaju opravdanost i isplativost najnovijeg i najmlađeg člana
riječke sportske obitelji biti će potpuna.

Desila se i jedna prozivka. U već spomenuti ponedjeljak 13. lipnja svoje
je igrače na jednom mjestu poželio vidjeti Elvis Scoria. U nogometnom
prvoligašu s Kantride glavnu riječ vodi privatni poduzetnik Robert Komen, pa
ipak stanje nije bitno bolje u odnosu na spomenute kolektive. Naprotiv. Na
prozivci nije bilo novih lica, iako je bio najavljen povratak „pod stijene“
Siniše Linića, „oteo“ ga je posve prosječni slovenski prvoligaš „Koper“. Nitko
se ne otima da bi kupio riječke nogometaše, a niti se previše jagme za dolazak
na Kantridu. O stanju među bijelima dovoljno govori i podatak da je za srijedu
najavljeno predstavljanje Roberta Lisjaka i Kristijana Čavala. Riječ je o
standardnim prvotimcima, pa logičnim smatram pitanje tko je ovdje lud? Sve u
svemu čeka nas sezona prosjeka kada je najvažnija sporedna stvar na svijetu u
pitanju. Kamo sreće da se varam.

Još je jedan političar „godinama zavaren za predsjedničku fotelju“.
Riječ je o Luki Denoni čelnom čovjeku rukometašica Zameta. Čovjek je davnih
dana izjavio „Tko god poželi može otići“. Takvim stavom pokazao je izraziti
nedostatak bilo koje sportske ambicije pa uopće ne treba čuditi da je reprezentativka
Ana Maruščec Rijeku odlučila zamijeniti Mađarskom. Ne samo da postoji kriza
upravljanja, tu je i kriza struke. Krajem tjedna Zamećanke završavaju s
treninzima a još uvijek ne znaju tko će ih voditi u novoj sezoni niti kada im
počinju pripreme. Sport je nažalost u drugom planu, guta ga politika a ja NEĆU
POLITIKU U SVOJU BUTIGU.

Za vedrije tonove i pozitivne primjere zadužen je vaterpolo. Nakon duže
pauze od srijede do subote pjeniti će se voda na bazenima Kantrida. Razlog?
Pripreme reprezentacija Hrvatske i SAD-a za skorašnji završni turnir koji će se
narednog tjedna održati u Firenzi. Biti će to prigoda za još malo dobrog,
odličnog vaterpola, da se ne zaboravi sve ostvareno prošle sezone.

Sve vezano uz more ili vodu općenito lijepo je i dobro pa je red
spomenuti i Fiumanku koja je u vikendu iza nas zauzela čelno mjesto na listi
sportskih događanja. Nije „Barcolana“, ali je naša i iz godine u godinu raste i
osnažuje se. Da je više takvih događanja nitko ne bi imao ništa dobro. Do
naredne kolumne mislite pozitivno jer možda ipak nije sve tako sivo kad imaš…