Lijepa vijest stigla je ovih dana na Radio Rijeku. Novinarka Tatjana Petrović Čemeljić dobila je nagradu Velebitska degenija za dokumentarnu radiodramu „Sakupljač zvukova: Ivo Vičić“.
Nagrada se dodjeljuje za radove na području zaštite okoliša i prirode, a njezin je rad izabran među čak 126 prijavljenih ostvarenja raznih medijskih vrsta (tisak, internet, radio, televizija i fotografija). Nakon te brojke, priznanje se čini još vrjednijim.
Radio Rijeka
No, potpisnik ovih redaka ne bi bio to što jest kada takvu informaciju ne bi primio i kao priliku da se upita – kada je na Radio Rijeci puštena u eter prva radiodrama? Što znamo o tom djeliću ovdašnje medijske povijesti, ako uopće išta znamo? Na što se današnja nagrađenica radom nadovezala, naravno ne izravno već u najširem žanrovskom smislu?
Potraga za odgovorom vodi u same početke riječke radijske postaje, nedugo nakon Drugog svjetskog rata. Njezin je program tada još uvijek elastično strukturiran, za nešto čvršće tek se stvaraju tehnički i kadrovski temelji, ali se i u takvim okolnostima našlo prostora i energije za okušavanje u žanrovskoj vrsti zvanoj radiodrama. Istina, taj put nije bila na djelu dokumentarna, već umjetnička radiodrama.
Ona je emitirana 10. siječnja 1949. godine. Bio je ponedjeljak, večernja ura, točnije 20.15 sati, kada je spiker najavio riječkim slušateljima da će čuti nešto što dotad nisu imali prilike, barem ne u takvom obliku – književno djelo dramski prilagođeno za emitiranje na radiju. Radio Rijeka imala je u tom trenutku program koji se mogao slušati ovisno o danu u tjednu, pa je nekih dana trajao od 6.30 (ili od 7) do 23 sata, a nekih od 19 do 23 sata. U pravilu je bio ispunjen glazbenim tonovima, garniran povremenim vijestima, meteorološkim izvještajima, te prijenosima emisija Radio Zagreba i „savezne stanice Beograd“. Vijest o vlastitoj radiodrami, i to prvoj, mora da je u takvom programu zvučala poput male senzacije. Zapravo, u dijelu slušatelja već je vijest o pripremi radiodrame, koja je prostrujala gradom negdje oko Nove godine, bila dovoljna da ga u ponedjeljak, 10. siječnja, privuče radioaparatima.
Glava šećera
Radiodrama je nosila naziv „Glava šećera“. Objašnjenje je vodilo prema istoimenoj pripovijesti srpskog književnika Milovana Glišića, koju je za drugi žanr prilagodio Zmaj Defilipis, a režijskih poslova prihvatio se Vojko Tudor. Izvođači su bili članovi onoga što se za tu prigodu nazvalo Radio-dramski studio, kojima su snage pojačali glumci riječkoga Narodnog kazališta. Istovrsna postava koristila se u to doba i za radiodrame što su se krenule emitirati na Radio Zagrebu, gdje su u izvedbama sudjelovali članovi Radio-dramskog studija te glumci Hrvatskoga narodnog kazališta. Dajući glasove pojedinim likovima Glišićeve drame, pred riječkim mikrofonom našli su se: Slavko Midžor (uloga seljaka Radana), Josip Marotti (postao je sreski kapetan), Rikard Brzeska (uloga pandura Đuke, kojemu je dužnost „postupati po naređenju“ sreskog kapetana), Radoslav Dimitrijević (prihvatio se uloge seoskog lihvara Uzlovića), stanoviti Tomašić (lik drugog seljaka) itd..
Defilipis je prilagodio književni tekst tako što je sebe postavio kao govornog tumača između scena, dakle preuzeo je dužnost onoga koji slušateljima pomaže povezati niti dramske radnje. Režiser Tudor je obogatio zvučni krajolik pojedinih scena glazbenim efektima i žamorom, što je pomoglo uvjerljivosti drame (osim, možda, kako kažu zabilježene reakcije, u grupnim scenama, kada su takvi tonovi iz drugog plana bili manje potrebni). Zabilježeno je i kako su glavni glumci u cjelini uspješno dali u eter ono što se od njih očekivalo. Slavko Midžor je u ulozi seljaka Radana bio glasovno uvjerljiv, mada mu se nije propustilo prigovoriti zbog Radanovog „intelektualiziranja“, što je osobina koja se od neobrazovanog seljaka ne očekuje. Za razliku od njega, Tomašićev seljak bio je bez zamjerke. Josip Marotti dao je glas kapetanu koji je okarakteriziran kao podmitljivac i pokvarenjak, a učinio je to uvjerljivo. Pohvale je dobio također Rikard Brzeska, čiji je službeni čuvar reda bio baš onakav kakav se u tom poslu očekuje. I ostali protagonisti dobili su pozitivne ocjene.
Dobro odigrane zvučne uloge postale su po emitiranju „Glave šećera“ poticaj više očekivanju javnosti da se na prvom uspješnom riječkom koraku te vrste ne stane. Dapače, povratne informacije pristigle u Radio Rijeku spominjale su „uzimanje u zadatak izvadjanje ovako dobrih drama, najmanje jedamput mjesečno“. A da se ne bi ostalo bez onoga što nazivamo kolorit vremena, zaključeno je i to kako bi trebalo poraditi na stvaranju originalnih radiodrama posvećenih Narodno-oslobodilačkom ratu te aktualnoj obnovi i izgradnji domovine. Da slabije upućeni ne bi imali bilo kakve dvojbe, „materijal postoji, treba ga samo iskoristiti.“
Radijski trendovi
Što znači podatak o prvoj riječkoj radiodrami u sklopu našeg poznavanja povijesti toga radijskog žanra u Hrvatskoj? Riječka radiodrama „Glava šećera“ nastala je u razdoblju kada je u Hrvatskoj krenulo poratno oživljavanje toga žanra, što se odnosi prije svega na djelovanje Radio Zagreba, pa se uspješno uklopila u ovdašnje radijske trendove. I u Zagrebu i u Rijeci do radiodrama se u tom trenutku dolazilo isključivo prilagodbama kazališnih komada ili drugih proznih radova, za koje se mislilo da mogu biti poslužiti kao dobar predložak. Jedan od primjera koji to potvrđuje je druga radiodrama emitirana na Radio Rijeci, koju su slušatelji mogli čuti 25 siječnja. Riječ je o „Sedmorici u podrumu“, nastaloj prema istoimenoj drami Slavka Kolara, koju se u Rijeci moglo čuti kao prijenos iz Radio Zagreba. Izvedbe se prihvatio zagrebački Radiodramski studio, s režijskim potpisom Ivana Hetricha. Prva poslijeratna hrvatska radiodrama izvorno pisana kao taj žanr objavljena je u eteru Radio Zagreba 11. studenog 1949., pod nazivom „Konvoj“, u režiji Ivana Hetricha i Bore Slanine.
Jesu li je čuli i Zmaj Defilipis, Vojko Tudor, Slavko Midžor, Josip Marotti te drugi protagonisti riječke „Glave šećera“, pitanje je na koje nemam odgovor, ali nekako vjerujem da jesu, čim su već pokazali sklonost tom radijskom žanru.
Podijeli na društvenim mrežama