Riječkom avanturom u
koju je krenuo 1919, D’Annunzio je postao prvi lider rađajućega fašističkog
pokreta na Apeninima, dakle prvi Duce. Njemu, političkoj zvijezdi par exellance,
na noge su u Rijeku dolazili mnogi, računajući da će tu, u samom epicentru
zbivanja, biti dotaknuti D’Annunzijevom aurom, samim tim i da će nešto od njena
blještavila ostati na njima. Jedan od takvih bio je manje ili više anoniman
politički aktivist B. Mussolini.
Kako će kasnije
zabilježiti njegov vatreni riječki obožavatelj Edoardo Susmel u knjizi Le Giornate Fiumane di Mussolini (Sansori,
Firenca 1937), u cijelosti posvećenoj podrobnim opisima Mussolinijevih posjeta
Rijeci, Benito je tih godina čak četiri puta dolazio u grad na Kvarneru. Bilo
je to 20. prosinca 1918. godine, 22. svibnja 1919. (u oba je navrata održao
govore u gradskom Kazalištu), 6. listopada 1919. godine, te 21. travnja 1921. Razgovor
s D’Annunzijem bio mu je velika želja, koja mu se ostvarila 6. listopada 1919,
kada je uspio sjesti za stol sa svojim idolom i pokušao uspostaviti bliskiji
kontakt. Učinak? Vrlo blijed. Razgovor na istoj razini nije bio moguć, Benito
je za zvijezdu fašističkog pokreta bio odviše nevažan da bi mu ovaj poklonio
nešto više od formalna susreta. Zvijezde i sitne ribe teško da mogu zajedno, a
koliko to može biti neugodan osjećaj Benito je dobro upamtio. Rijeka je u
njegovoj glavi postala mjestom ozbiljne frustracije. Premda će s vremenom,
kopirajući D’Annuzijeve metoda osvajanja vlasti, postati veliki Duce, kojemu se
klanjaju u cijeloj Italiji, negdje u mislima ostala mu je spoznaja: koliko god
bio velik Duce, on je samo – drugi. Duce broj jedan bio je i zauvijek ostao –
Gabrielle.
I zato, ma koliko je bilo
onih koji su ga 30-tih u njoj neskriveno voljeli, poput Susmela i društva, on
Rijeku volio nije. Po osvajanju vlasti na Apeninima, u grad na Rječini zaputio se
samo jednom. Za razliku od prethodnih
posjeta, 24. lipnja 1939. stigao je kao prvo ime države. Točnije, kao
fašistički diktator, koji je već imao iza sebe nekoliko ratova, a za one
najveće upravo se pripremao. Kako je izgledao posjet u takvim, novim
okolnostima?
Nakon što je u grad
stigao doslovce s neba, doletjevši u 9 sati i 10 minuta srebrnkastim
hidroavionom, iz gradske se luke zaputio ravno prema Mlaki. U bijeloj uniformi,
s golemim znakom orla na kapi, u automobil je ušao zajedno sa svojim starim
riječkim prijateljem, Giovannijem Host-Venturijem. Vozilo je krenulo uz povike
u luci okupljene svjetine, koja je klicala: «Duce! Duce!».
Duce je iz vozila
pozdravljao mnoštvo, potpirujući ono što će lokalni tisak dan potom nazvati «delirijem ljubavi». No, iako je bio
sklon takvoj vrsti događanja, u mislima je bio drugdje. Dok je masa njegov
dolazak povezivala s 20. godišnjicom D’Annunzijeva ulaska u grad – bivajući,
dakle, s mislima u prošlosti – Duce je bio usmjeren budućnosti. To se pokazalo
već na prvoj postaji obilaska. U industrijskoj zoni na Mlaki automobil se
zaustavio u Silurificio Whitehead. Nema dvojbe, Mussolini je u glavi slagao
ratne planove, a u Rijeci mu je valjalo najprije obići upravo ona mjesta o
kojima je ostvarenje tih planova izravno ovisilo. U Silurificiu su mu pokazali
pokusno ispaljivanje torpeda. Popevši se na lansirnu rampu i našavši se uz
uređaje, nije odolio osobno pripomoći tomu vatreno-morskom događaju.
Nakon što je obišao
Cantieri navali del Quarnaro (danas brodogradilište 3. maj), na čijim su se
navozima gradili ratni brodovi i podmornice, istom se ulicom vratio natrag.
Ravno prema pogonu za preradu nafte, koji je njegove vojne trupe već godinama
obilno hranila i gorivima i mazivima. Rafinerija je bila u državnom vlasništvu,
njezina industrijska potpora državnoj politici smatrala se samorazumljivom.
Posjet je stoga bio samo naizgled kurtoazan.
Čim je vozilom s njim
prošlo kroz okićen ulaz u pogon, zaustavilo se. Mussolini je izašao van, u
pratnji suradnika, neprekidno praćen pogledima i usklicima okupljenog mnoštva.
Da bi ga bolje vidjeli, mnogi su se radnici
uspeli na metalne bačve i otud su uzdizali ruke na pozdrav ala romana. Poslovodstvo ga je povelo prema najvažnijim
postrojenjima, među snopove metalnih cijevi i visoke kolone, putem ga informirajući
o poslovanju. Nije propušteno ni «sveto mjesto» društvenog života radnika,
Dopolavoro. Gostu u čast, radnički zbor je otpjevao nekoliko patriotskih
pjesama, a najsposobniji vježbači izveli su sportske vježbe, uključujući
gimnastičke egzibicije. Ponesen
događanjima, Mussolini je zakoračio na sportski teren pred Dopolavorom, urešen
brojnim napisima «Duce». Koliko je
prije toga pomno slušao podatke o tehnološkoj snazi postrojenja, toliko je u
tom trenutku upijao riječi o aktivnostima kojima je Dopolavoro jačao idejni i
tjelesni duh radnika.
Potom je nakratko
posjetio Tvornicu duhana, te se zaputio prema groblju Kozala. U kripti Zavjetnog hrama, u
biskupovoj pratnji, poklonio se talijanskim žrtvama u Prvom svjetskom ratu. Zatim
se dovezao do fašističkog sjedišta na Korzu, u zgradi današnjega riječkog
studija HRT-a. Izašavši na balkon s lokalnim dužnosnicima, s povišena je
položaja samo nijemo promatrao dolje okupljeno mnoštvo. Govor nije dočekan.
Mussolini je Rijeku
napustio onako kako je i došao. Ubrzo je u luci ušao u srebrnkasti leteći stroj
i, prihvativši se osobno upravljanja, nestao put visina.
Za pokrivanje troškova njegova
posjeta gradu, naftaški je pogon izdvojio visokih 15 tisuća lira. Podjednako
visoke svote izdvojile su još dvije riječke tvrtke, Cantieri Navali del
Quarnaro i Silurificio. Tu manje-više i završava sav popis tadašnjih velikih
gradskih poduzeća, s obzirom na gospodarsku depresiju u koju je Rijeka upala
prelaskom iz austro-ugarskih u talijanske ruke. Je li i ta depresija imala barem
djelić veze sa frustracijom što ju je Duce broj 2 doživio za svojih prethodnih
posjeta Rijeci? Zašto je Rijeka u novoj državi bila tako očigledno
zanemarivana? Odgovor je bio poznat samo njemu, koji je o takvim stvarima
šutio.
Zašto pak Mussolini šuti,
prvog Ducea nikad nije previše zanimalo. U vezi s Benitom, a i mnogima drugim,
on je imao svoju razinu i ispod nje se nije kanio spuštati.
Podijeli na društvenim mrežama