Izbor nije bio slučajan. Direktor Brodospasa Srećko Fabijanac znao je Zaputovića kao vrijednog člana radnog kolektiva, štoviše kao nagrađivanog racionalizatora. Mada, istina je bila i to da se dobiveni zadatak nije se mogao mjeriti ni s jednim prijašnjim u Zaputovićevu radnom vijeku. Štoviše, vađenje potopljenog Kiebitza trebala je biti najveća dotadašnja operacija vađenja broda u našim vodama.
Plan vađenja predviđao je podizanje pramca tlačenjem zraka u brodsko skladište br. 2 i 3, dok je oštećenu krmu valjalo podići pomoću niza velikih čeličnih cilindara. Ukupno je bilo riječ o 11 cilindara, odnosno šest velikih po 300 tona, dva po 200 tona i tri po 100 tona. Na mjestima gdje je cilindre trebalo vezati uz bokove, prikovalo se jake uške, po dvije za svaki cilindar. Sva konstrukcijski slabija mjesta na trupu moralo se osigurati podupiračima i sponama, da zbog promjene tlaka ne bi došlo do krivljenja palube. Svi otvori na brodu morali su biti zatvoreni. Da bi se to ostvarilo, moralo se prvi put u nas variti ispod morske površine.
Nakon tako obavljenih priprema, valjalo je cijevima ubaciti zrak u skladišne prostore, što bi iz njih istiskivalo more, koje je izlazilo drugim cijevima. Postupak traje dok se razina mora u skladištima ne spusti za jedan metar, a potom bi se izbacivanje mora nastavilo crpkama.
Pripremni radovi su krajem 1947. zahuktali, praćeni s obale pogledima većeg broja znatiželjnika, i potrajali sve do proljeća sljedeće godine. Prizor je ponudio oku Brodospasove ronioce koji su se bez prestanka spuštali u dubinu, gdje su obavljali niz radova. Velika 60-tonska plutajuća dizalica Divna spuštala je u more čelične plohe kojima je trebalo zatvoriti brodske otvore i rupe od eksplozija. Mjesto događaja upotpunjavalo je nekoliko barki privezanih za jarbole Kiebitza, koje su služile roniocima. Pored njih su se mogle vidjeti dvije gumene cijevi, jedna crvenkasta i druga siva, kako nestaju dubinama. Također mjehurići što su pristizali iz dubina, kao podsjetnik na zrak što su ga izdisali ronioci.
Brodospasovi ronioci
A dolje, nevidljiv s površine, vladao je drukčiji prizor. Ronioci u gumenim odjelima s čeličnim kapama i olovom na nogama bavili su se otvorima koji su to morali prestati biti. Posao je obavljan iz dana u dan i smatran je najtežim, dobrim dijelom zbog korištenja uređaja za autogeno varenje, bušilica, čekića i ostalih alata. Usporedno sa zatvaranjem otvora, s obje strane broda pričvršćeno je po šest pari uški, za što se moralo izbušiti čak 456 rupa. Prostori u koje je trebao biti ubačen zrak pojačani su željeznom konstrukcijom.
Jesmo li spomenuli ronioce? Jesmo, a kad su već odrađivali najteži posao, red je zabilježiti i njihova imena. U akciji su bili Vladimir Kokeza, Vicko Lapov, Giovanni Scopazzi i Nikola Bonifačić, svi iskusni Brodospasovi ronioci. Njima se pridružio mladi Berto Filčić.
Nije se gubilo vrijeme ni u Brodogradilištu 3. maj. Završeni primjerci cilidara dopremani su na Beogradsku obalu i Gat Vladimira Nazora (danas Orlandov gat). U more pored broda spuštani su dizalicom. Tu se otvorilo njihove otvore da se napune morem, a oni bi krenuli tonuti. Dalje su ih preuzimali ronioci, koji su ih postavljali sa svake strane krme i privezivali čeličnim konopima za uške. Tamo gdje nije bilo uški, konop je podvučen ispod brodskog dna i sa druge strane iznova privezan za cilindar.
Kada je 26. veljače 1948. osvanulo sunčano i pomalo vjetrovito proljetno jutro, izgledalo je kako će to svima uključenim u operaciju vađenja biti dobar, dapače idealan dan. Želja da se brod podigne što prije, ako treba i uz ponešto rizika, potaknula je na ono što će uskoro postati prvi pokušaj vađenja. Najavljeno vađenje privuklo je u luku velik broj radoznalih stanovnika grada, mornara s okolnih brodova i radnika, koji nisu prestajali promatrati zahvate. Armando, Fabrio i Zaputović poveli su operaciju.
Brujanje kompresora, pištanje zavarivača te kuljanje mora iz cilindara ubrzo je prekrilo bukom svaki okolni razgovor. Tri para cilindara po 300 tona, pričvršćenih do srednjeg i krmenog dijela broda, krenula su podizati krmu na morsku površinu. Pramac je još ležao oslonjen o dno. Da se pramac podigne i brod dovede u vodoravan položaj, započelo je ubacivanje zraka u pramčano skladište. To je pokrenulo izbacivanje mora iz njega, a ono se moralo izbaciti u cijelosti. Postupak je predviđao dodatno korištenje dva para cilindara po 200 tona. No, oni su još bili u izradi, a u zahvat se krenulo usprkos Fabrijevom upozorenju da je bez tih cilindara sve previše rizično. Zrak se nastavilo kontinuirano ubacivati u skladište i nakon podužeg čekanja na učinak, pramac se pomaknuo gore. Krenulo je dobro.
Ispod površine
Ali, ali… Zbog tog pomaka i laganog naginjanja broda, na površinu je odjednom suknula golema količina zraka. More je uskuhalo. Brod se nagnuo 30 stupnjeva na lijevi bok i – nestao s površine. Operacija je zaustavljena.
Ronioci su se spustili u more da utvrde što se dogodilo. Prva pretpostavka upućivala je na popuštanje čelične užadi koja je držala cilindre, što bi značilo da su se cilindri probušili udarcem o kamene blokove, a zrak izašao iz njih. Srećom, pretpostavka se pokazala krivom. S cilindrima i užadima sve je bilo u redu. Zrak se pojavio bijegom iz pramčanog dijela broda.
Već sutradan posao je nastavljen kao da se ništa nije dogodilo. Nastavak radova značio je vraćanje broda u uspravan položaj i podizanje krme. Da bi se to ostvarilo, u roku od 24 sata izrađen je veliki željezni poklopac i postavljen na krmeni dio, što je omogućilo crpljenje mora iz skladišta br. 3 i 4. Uslijedio je niz zahvata koji su potrajali nekoliko dana. Dva velika cilindra premještena su s krme na pramčani dio. Ni takvo pojačanje uzgona nije dalo učinka, pa se pristupilo naplavljivanju krmenog prostora morem, uz istovremeno crpljenje vode iz strojarnice. Bio je to dobar potez, krenulo je polagano podizanje prednjeg dijela broda. Uslijedilo je zatvaranje otvora skladišta br. 2 iz kojega se počelo isisavati more.
Kiebitz je djelomično isplivao na površinu.
A onda je, ne prekidajući brojne ostale poslove u operaciji vađenja, valjalo sačekati nove, pramčane cilindre. Pogledi su usmjereni put 3. maja.
Je li posao završen i kako, čitajte u sljedećoj kolumni…
Podijeli na društvenim mrežama