A tu nije problem
u laicima, nego u znalcima koji nisu u stanju pomiriti proturječne istine znanosti
i paraznanosti pa i sami često ostaju iznenađeni, mada su stvari, vidjet ćete i
sami, poprilično jednostavne.
Što je
parapsihologija?
Prema
medicinskom leksikonu parapsihologija je pseudopsihološko područje izvan
medicinsko-psihološke stvarnosti. Popularna je među laicima. Zasniva se na
postavkama koje nisu dostupne znanstvenoj provjeri pa i nema mogućnosti
egzaktnog pristupa mjerenju i ponavljanju.
U stvarnoj pedagoško-psihološkoj
praksi to izgleda ovako:
Bio jednom
jedan takozvani hiperaktivni dječak koji
je godinama nosio (takozvanu) znanstvenu dijagnozu djeteta s (takozvanim)
poremećajem u ponašanju. Maltretirao je sve dječake u školi, starije i mlađe od
sebe. Curice je čupao za kosu i svi su ga se bojali. Roditelji ostale djece
bili su u strahu, učiteljica u očaju, ravnateljica posjedila…Psiholozi,
pedagozi, sociolozi, i svi ostali ozi,
bili su nemoćni. Sva primjena njihove znanstvene
terapije nije urodila plodom…Razgovori, testovi, rad u grupi, rad na samo, rad
u parovima, rad u dvoje, rad u troje…a on sve gori i gori.
A onda,
jednoga dana, dešava se parapsihološko čudo.
Jedan miran i
pristojan dječak, uspio je potisnuti vlastiti strah…te uz primjenu borilačke
vještine uspijeva trajno izmijeniti ponašanje mladog nasilnika – i to u prvoj
rudni (poslije samo tri minute poštenog
kefanja na školskom igralištu).
Vijest o tome
da je stvar u potpunosti riješena, zatekla je u nevjerici i prosvjetnu
inspekciju. „Kako?“ – upitaše zbunjeno. Brutalna iskrenost ravnateljice skoro
ih je sasjekla: „Prema izvještaju nastavnika iz tjelesnog – tehničkim nokautom.“
Struka je ostala
iznenađena. Mislili su kako malom delikventu fali ljubavi i pažnje, a ispalo je
da mu fale samo dobre batine, što se, naravno, kosi sa svime što se u modernom (pre)odgoju
djeteta može pokositi na ovu temu.
No to,
naravno, ništa ne mijenja na stvari, jer jedno je paraznanstvena praksa, a
drugo znanstvena teorija.
Ostaje
činjenica da je problematični učenik od toga dana postigao nagli napredak u
vladanju. Roditelji ostale djece su odahnuli, učiteljica se skinula s apaurina,
a ravnateljici je kosa ponovo poprimila prirodu boju. Ali pošto je riječ o
klasičnoj (primijenjenoj) metodi (primijenjene) sile, primijenjena znanost nema
mogućnosti egzaktnog pristupa mjerenju i ponavljanju pa svi logički znanstveni zaključci
iz navedenog slučaja ostaju i dalje u para-domeni psihologijske mistike –
nepriznati od strane stručne javnosti.
Slično se
događa i onda kad isti postupak na svojoj vlastitoj djeci primjene i sami roditelji,
koji ovu, nekad opće prihvaćenu odgojnu metodu smatraju još uvijek kraljicom
pedagoških tehnika – provjerenom kroz dugu obiteljsku tradiciju odgoja na
velikim i malim uzorcima nejači.
I što sad?
Doris je
rekla da će isti postupak ponoviti opet, na mjestu i u vrijeme kad se ponovo
pokaže potreba po njezinoj procjeni, a u to još dolazi i mjera odgojne samice u
trajanju od 20 minuta iza zaključanih vrata.
Dječji
pravobranitelji upozoravaju da bi ju takva navikla, u prvu ruku, mogla
koštati 7 000 kuna, a bude li to
ponavljala učestalo, i do 45 dana zatvora. I evo nas upravo do mjesta u zakonu
na kojemu se znanje i razum totalno
razilaze (što je bio i glavni povod ovoj kolumni).
Pazite sad:
Ostaviti namjerno
(za kaznu) 18-mjesečno dijete dvadeset minuta nasamo, bez majke, smatra se neprimjerenim
postupkom jer „ono može pomisliti da se
mama više nikad neće vratiti“ pa su dječji pravobranitelji pristupili
djetetu u pomoć donoseći zakon kojime će to vrijeme produljiti na 45 dana
(????).
No to nije i
jedina pravno-pedagoška nebuloza, u
sasvim mogućem scenariju, koja ide izravno na štetu djeteta.
Ako majka
udari dijete po guzi, „ona mu šalje poruku da ga ne voli i razvija u njemu
strah od vlastitog roditelja“, pa se našlo zakonsko rješenje kažnjavanja majke koje
će djetetu poslati – kakvu poruku?…i pobuditi u njemu, što?
Pokušavam
naći neki odgojni smisao (koji bi valjda trebao biti i jedini razlog postojanju
ovog Zakona), ali ga nikako ne nalazim. Štoviše, vidim samo suprotne posljedice.
Nemam nikakav
problem pomiriti svoja konzervativna shvaćanja sa modernim znanstvenim
teorijama koja tradicionalno fizičko kažnjavanje djece (nadam se da svi
poznajemo razliku između kažnjavanja i zlostavljanja) stavlja izvan upotrebe, jer
za to ima jako puno veoma uvjerljivih
razloga. Ali pravnu regulaciju obiteljske pedagogije na način propisan
postojećim zakonom smatram ozbiljnom pogreškom u sustavu.
Sva je sreća
da sam odgajan u vremenu kada nije bilo plavih telefona, u vrijeme intenzivnih
pojava parapsiholoških čuda.
Podijeli na društvenim mrežama