Znam da je
utopija, ali ne može poštenije – a u tome je sav Zakon i Proroci. Sve izvan
toga, više ili manje, samo je grijeh.
Strukture grijeha
Novi zavjet,
kao izvorno djelo kršćanske kulture, od svih zanimanja na ovome svijetu sa
stanovišta grijeha temeljito obrađuje samo tri profesije: političare
(farizeje), poreznike i svećenike. Danas, dvije tisuće godina poslije Krista,
strukture grijeha ostale su iste. Da nije njih, bože me prosti, mogli bismo
živjet kao ptice nebeske:
“Nemojte dakle
zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se
obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.
Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se
ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za
se. Svaki dan ima dosta svoje muke (Mt 6, 31-36).”
A kada se
hoće, onda se i može:
” U mnoštva onih što
prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim
zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak
velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu
veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god
posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali
pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.” (Djela
apostolska, 5:1)
Ali to ne potrajaše dugo:
„Ananija i Safira pokušali su dio
svojeg imetka sakriti od zajednice, ali ih je Petar prozreo, a Duh Sveti učinio
da padnu mrtvi, što je izazvalo veliki strah u Crkvi i kod svih koji su to
čuli.“ (Djela apostolska, 5:11)
Eto-ti-ga-na…taman kad krene i misliš da konačno ide na bolje, uvijek se
nađe netko tko zabrlja stvar.
A tko je zabrljao u ono vrijeme?… Ananija i Safira, ili Petar?
Po mom skromnom sudu, mislim da je zabrljao Petar (koji je poslije
cijelu svoju krivnju po zapovjednoj odgovornosti za posljedice svoga djela
prebacio na leđa Svetome Duhu).
Razmišljam čisto kršćanski: Isus nikada ne bi kaznio smrću Ananija i
Safiru za njihov sebični čin, nego bi im sigurno oprostio grijehe i rekao: „Idite
u miru i ne griješite više.“ Ali Petar nije poslušao svoje srce, nego se držao
zakona kao pijan plota, i zato je u Crkvi zavladao strah.
Komplikacije grijeha
Povijest se ponovila, a posljedice takvog stanja ostale su trajne. Ideja
komunizma došla je na zao glas koji ju prati i danas, bez ikakve ozbiljne
namjere da se istini pogleda u oči: Zašto IDEJU besklasnog društva (zajednice
jednakosti, socijalne sigurnosti i materijalnog blagostanja), poistovjećivati sa
povijesnim grijehom Struktura koje su kroz cijelu povijest komunističke
rekonstrukcije društva ponavljali Petrovu grešku?
U komunizmu nema ovrha, nema deložacija, nema kredita, nema gladnih,
nema beskućnika. Ako svega navedenog nema, onda je jasno da u takvom društvu
vladaju kršćanske vrijednosti – ili su mu one upravo vodilja. Može li se biti
kršćanin, a groziti se takvog sustava?
Strah bankara i bogatih vladara (nadzemlja i podzemlja) potpuno je
opravdan i apsolutno racionalan, razumijem i strah društvenih elita i uspješnih
poduzetnika, ali ne razumijem strah biskupa i pape, pogotovo njihovo pastorsko
ponašanje, kada strah od komunizma prenose na vjernike.
Možda je moja greška što u njihovom strahu uporno tražim teološke
korijene. Ali takav stav, čisto radi političke korektnosti, želim i dalje
zadržati, jer to me zanima i kao kršćanina koji razlog tome traži u Evanđelju.
Plašenje nas vjernika komunističkom diktaturom ne drži
vodu, jer ona (diktatura), kako smo već rekli, nije u samoj ideji komunizma. Gledajući povijesno iskustvo, ona je samo represivni
politički grijeh Struktura u njegovoj provedbi, što se jednako može primijeniti
i na demokratska društva koja silom oružja po cijelim svijetu šire demokraciju.
Zato je moje pitanje sasvim konkretno:
Čemu toliki prezir crkvenog klera prema kršćanskom društvu koje u svojoj idealnoj političkoj izvedbi (u potpuno demokratskim uvjetima) nema
drugog opisnog pridjeva osim – komunistički?
Molim teološki odgovor.
Podijeli na društvenim mrežama