I doista, upornošću i
talentiranošću za stvaranjem, te pravilnim odabirom svojih suradnika upravo mu
ovih dana izlazi debitantski solo projekt. Riječ je o extended play proizvodu
koji sadrži pet pjesama i jednu reprizu.
Svijet se, na neki način,
nalazi pred radikalnim promjenama, a Boris je vlastite mijene i nemire koji
rezoniraju u njemu samom odlučio podijeliti s istomišljenicama, no, ne
miješajući vanjske utjecaje, već ih istražiti duboko u sebi. Naravno, u tom
smislu nije preinačio pristup poznat od prije s Quasarrom, ali je svakako počeo
probijati granice svoje prirode, suočavajući se s tlapnjama koje su kolektivno,
a potom i individualno usvojene. Prepustiti se očaju i traženju nekakvog
žrtvenog jarca u kulturnoj i rock sceni za stanje kakvog sada znamo nije prva
Borisova briga. Možda će se stvari pogoršati, da, ali to neće destabilizirati
njegov nepresušni izvor inspiracije. ‘Ispod kože’ otvara e.p., zvukom je i
atmosferom donekle naslonjena na matični sastav, no, to je i očekivano jer bilo
bi neumjesno šokirati svoj široki krug prijatelja i fanova nečim neprivlačnim i
odbojnim.
On se naprosto prilagodio
uvjetima koje je postavio sebi, želeći nadmašiti prijašnju karijeru, ali ne je
se i odreći. Glas je, shvatljivo, u prvom planu, a osim što je prenositelj
teksta, on mu služi i kao filtrirana emocija, te još jedan od instrumenata
kojim gradi ambijent svake od pjesama. Vokalne su akrobacije, poput one u
najhitoidnijoj ‘Kao mi’, izvedene na razini arija, ili ako hoćete rock
referencu, na način Buckleyja, svejedno kojeg, oca ili sina. Amen. Teško mu se
tko može približiti na toj razini u sličnoj kategoriji, i zaboraviš pri
slušanju na svoje tegobe, na pogani rječnik s interneta, loše pjesme s radija i
na prezasićene polpete s češnjakom.
‘Tišina’ svakako nije dijelom Borisova
života, jer čini se da mu je ama baš sve podređeno muzici, ali je naziv sporije
treće stvari s materijala. I ovdje je riječ o usamljeničkoj lirici, o
podrijetlu ovoga bi se dalo možda više istražiti no prepustimo to detektivima
kritičarima, ili možda o diskretnim porukama kojima želi dati do znanja da
razumije posljedice napuštanja bez obzira što ih nije osobno doživio tako
intenzivno. U svakom slučaju, verbalni mu je izričaj ponekad direktan, a
ponekad i hermetično metaforičan. Srećom po nas takvim pristupom nije zamoran,
već potpuno posvećen. ‘Voli me još ovu noć’ je klasik Denis&Denis, veliki
hit iz 1985., a neobično da se u Borisovoj verziji još nije pretvorio i u
ovovremenu smeš uspješnicu.
Netipično za ičiju novu
karijeru je započeti ‘samostalno’ uz pomoć nekog drugog etabiliranog
izvođača, pomislili biste, no u slučaju Borisa odluka se pokazala ispravnom, pa
je Yaya iz Jinxa bila odličan marketinški, ali i umjetnički potez. ‘Ove misli’
su podijeljene ravnopravno između ovo dvoje sjajnih vokala, i nigdje izvedbom
ne ulaze na skliski teren romantičnog bijega, već se distancirano drže tijekom
trajanja pjesme. Jeftina i očekivana rješenja očito nisu Borisov metod.
Posljednja
stvar s mini albuma naziva Puls je
ponavljanje gradiva s početka, ‘Ispod kože’, no ovog puta se radi, iako na
omotu piše akustična verzija, o nešto ogoljenijoj, ali i dalje vrlo nabrijanoj,
snažnoj varijanti pjesme koja ne pati od viška alfa mužjak slika. Zaključujem
nakon višekratnog preslušavanja Pulsa
(zanimljivo je da se oproštajni album nekadašnje riječke skupine Diskurz zvao
upravo tako) da je riječ o uvjerljivoj uvertiri za novi početak karijere Borisa
Štoka, sa željom da se iz oporbe što prije preseli u vladajuću strukturu naše
estrade.
Podijeli na društvenim mrežama