Radna inteligencija softverske države

Sjećam
se jednog živog razgovora za vrijeme radne pauze, u jednom našem remontnom brodogradilištu,
neposredno pred prve višestranačke izbore. U jeku programsko-političke kampanje
– koja je uglavnom sličila na zborsko 
lajanje na zvijezde (petokrake) –  većina diskutanata u okupljenom društvu
složila se da je samoupravljanje komedija od sistema. “Imamo zakone, a mi
kažemo: idemo glasat.” – slikovito je opisao tu komičnu notu bivšeg  socijalističkog sistema,  jedan raspoloženi varilac. Svi smo se redom nasmijali.
 Ekipa se uglavnom se složila. Uz jedan
suzdržani glas, većina je zaključila da to treba mijenjati.

I
jesmo. Promijenili smo cijeli sistem. Glasanje (po današnjem glasovanje) je svedeno na jedan jedini
dan u četiri godine. Dobili smo državu zakona – kompjutersku vladavinu uredske
BIROKRACIJE. Život postaje računalna igrica. Više nikome nije do smijeha.

Gdje
je problem? U programiranju ili prakticiranju onoga što smo si isprogramirali?

Svima
je jasno da se život ne može pokriti zakonima, zato ne postoji savršeni
programski softver. Svaki od njih posjeduje svoje slabosti koje treba detektirati. Taj posao obavlja PROCESOR
koji nije instaliran u programskom sustavu, već se nalazi u ljudskom mozgu – poznat
kao ljudska INTELIGENCIJA. Skupna suptilna kvaliteta njegovih funkcija određuje
suptilnu kvalitetu softverske države;
pri čemu cijeli programski sistem funkcionira po načelu matematičke
proporcionalnosti:

–
Ako jedan inteligentni državni
službenik uspije riješiti 10 problema za deset dana, dva
inteligentna službenika riješiti će isti broj problema za pet dana.

–
Ako jedan manje inteligentni državni
službenik ne uspije riješiti niti
jedan problem u deset dana, dva manje inteligentna službenika bolje da niti ne
dolaze na posao.

–
Ako jedan inteligentni državni
službenik uspije olakšati život desetorici ljudi za
deset dana, dva inteligentna državna službenika za isto toliko dana olakšat će
život dvadesetorici ljudi.

–
Ako jedan manje inteligentni državni
službenik uspije zakomplicirati
život desetorici ljudi za deset dana, dva manje inteligentna službenika bolje
je poslati na bolovanje.

Imamo,
dakle, jedan zajednički softverski program i dvije različite kvalitete  vanjskog procesora – sasvim suprotnog učinka.

Ne
treba ni spominjati koja vrsta  je pobudila
u meni inspiraciju za ovu temu.

Primjer
njihovog nesnalaženja u vremenu i prostoru ponekad doista mogu u ljudima
izazvati PiTiEsPi. To se najbolje može vidjeti u slučaju sazrijevanja zakonskih
uvjeta za pokretanja ovršnog postupka na ime božje sirotinje. Tada  inteligentni
državni službenik nehotice odlaže
predmet na dno ladice, gdje mu prijeti zastara, dok se manje inteligentni državni službenik toga neće niti sjetiti.

Tako
se događaju i neke sasvim apsurdne situacije. Primjer: Dok su TV urednici jedne
humanitarne emisije na  državnoj
dalekovidnici nastojali organizirati pomoć siromašnim obiteljima, birokracija
iste televizijske kuće plijenila im je imovinu radi neplaćene RTV pristojbe,
koja je ionako postala nenaplativa.
Inteligentni radni procesor sigurno bi pronašao neko pametnije rješenje
unutar postojećih zakonskih mogućnosti.

Naravno,
neke metode se ne mogu (i ne smiju) preporučiti službeno, ali bodovi na testu
inteligencije mogli bi se uvesti kao legalno sredstvo radne selekcije.

Time
bi prestala i svaka potreba za čestom reformom zakonodavstva,  jer zakoni su manje-više dobri, samo se ne
primjenjuju uvijek na inteligentan način.