Procedura cijelog puta je
poprilično kompleksna, što predrasude nije učinilo manjima. Ovakav put iziskuje
mnoge provjere, a siguran ulazak u Rusku federaciju i kročenje na tlo izvedivo
je uz vizu koja se ishoduje od nadležnog veleposlanstva ili originalnog
garantnog pisma osobe kod koje se kanite ostati ili, u ovom slučaju, turistički
vaucher hotela u kojem se noći. Naravno
originalnog. Iako sam upućen u probleme poput terorizma, ipak mi se, kao nekom
tamo razmaženom zapadnjaku, ta vrsta carinske paranoje činila malo previše.
Ipak dolazim iz zemlje koja kuca (histerično lupa?) već koju godinu na vrata
Europe i koja se nikako ne otvaraju.
Let iz Zagreba za Moskvu
traje svega dva i pol sata (ali kakvih s obzirom na moj prvi let avionom) a
poslije dvije vremenske zone ostat ćete uskraćeni za dva sata jednoga dana.
Ukoliko se odlučite na ovakav put, pripremite se na ispunjavanje još jednog
imigracijskog formulara iz dva dijela. Dolazak na međunarodni aerodrom
Šeremetjevo i veliki broj uniformiranih osoba od kojih sam uspio razaznati samo
policiju i carinu, dodatno su pojačale spomenute predrasude. Poslije provjere
svih potrebnih dokumenata na ulazu i prolazaka kroz detektor metala, ostaje se
bez jednog primjerka imigracijskog formulara koji se ispunjava u avionu (drugi
se čuva do izlaska iz zemlje) i kroči se u grad Jurija Dolgorukog. Moskva!
Grada heroja! Grada s onu stranu željezne zavjese.
Iako smo imali vozača koji
nas je doveo do hotela, aerodrom je povezan sa centrom najboljim metroom na
svijetu. O njemu malo kasnije. Tijekom vožnje od aerodroma do hotela kao i u
svakom gradu, velegradu, metropoli… upali smo naravno u gužvu koja je, eto
potrajala. Vožnja Lenjingradskom (sad se pravim pametan, a osim par ulica ne
znam gdje se koja u mom rođenom gradu nalazi), malo je reći ulicom, avenijom
prema gradu. U neku ruku mi je bilo i
drago jer sam se mogao više posvetiti okolini kroz koju smo doslovno puzali.
Ono što me isprva fasciniralo je prestrojavanje vozača avenijom s tri
predviđene vozne trake, nakon čega smo se odjednom našli u petorednoj
neprirodno izazvanoj koloni. A dobro,
svako ima svoj stil vožnje, a ono što sad znam, jest da bi se zaputio autom do
Moskve, ali ne i u Moskvu. Nepregledna kolona kamiona na cesti kao i beskrajan
red neonskih reklama od samog izlaza s aerodroma pa do 30-tak kilometara
udaljenog nam hotela, i nedugo zatim tri desetmetarska spomenika u obliku
antitenkovskih “ježeva”. Obilježje generacijama u dolasku na neka minula vremena. Točka je to na kojoj su
njemačke postrojbe u Drugom svjetskom ratu zaustavljene na svega 4 kilometra od
šireg centra i koji kilometar više od Crvenog trga. A ratna sjećanja su svježa
i poslije toliko vremena, što se vidi
skoro na svakom koraku. Kao i policiju. U onoj koloni se zaustavlja autobus.
Onaj isti autobus na čiji smo se račun, kao klinci, ismijavali. Autobus je isti
ali sve oko njega je drugačije. Velebna zdanja mame poglede blještavim
reklamama. Posramio sam se samog sebe kad sam se sjetio tih famoznih
predrasuda. Idemo u hotel! Bolje da prespavam jer sigurno nisam dobro vidio.
Drugi dan će to biti ona siva Moskva o kojoj su nam pričali, u kojoj ljudi za
najobičniji toaletni papir i osnovne životne namirnice stoje po par sati u
redu!
Hotel u kojem smo smješteni
je u biti hotelski kompleks Izmailovo, smješten u sjeveroistočnom djelu grada.
Ulazak u hotel kroz rotaciona vrata i prolazak kroz metal detektor, prijava na
recepciji i odlazak prema sobi bez ključa! Bez ključa? Valjda gospođa recepcionarka
koja nas je primila zna što radi. Sudeći kako hotel izgleda i kakva
papirologija treba za ulazak u Rusiju, vjerujem da je za ulazak u sobu dovoljno
tek skeniranje zjenice. Na željenom katu – još jedna recepcija. Početnu
zbunjenost zamjenjuje objašnjenje kako skoro svaki hotel, pored glavne
recepcije, na svakom katu ima svog recepcionara ili domaćina kata koji se brine
o gostu…. Socijalna osjetljivost?
Put nas vodi u Monino.
Gradić otprilike 40-tak kilometara udaljen od Moskve. Jedan dio Monina je vojna
baza u sklopu kojeg se nalazi Ruski muzej avijacije. Za ulazak u Monino
potrebno se najaviti i to najmanje dva tjedna unaprijed, a ući ćete ako uopće
dobijete njihovu suglasnost. U Moninu je
izložena skoro pa cijela povijest ruskog zrakoplovstva; od samih početaka,
preko vojnih i putničkih aviona, kao i njihovih zanimljivih koncepata. Vodeći
nas kroz muzej i snijegom zatrpane avione, ujedno nam držeći zanimljiva
predavanja, naš nam vodič svako toliko, spomene jedno ime. Ime našeg
nekadašnjeg sugrađana. Bartinija!
Upijajući ispovijed ovog
bivšeg vojnog pilota, na trenutke nas vraća na početak 20. stoljeća. S
priručnim štapićem za pokazivanje, priča o pilotkinjama koje su njemačke
postrojbe prozvale Nachthexen ili Noćne vještice, a koje su sijale paniku u
njihovim redovima. Iz njega istovremeno isijavaju i ponos i tuga, dok se
prisjeća, po njegovim riječima, tri izgubljene generacije mladih života. Preko
22 milijuna razloga idu tome u prilog. Spretno nas vodi između aviona od kojih
svaki ima svoju priču. IL2 Sturmovik – prvo što mi je palo na pamet je
popularna računalna igra, a tek poslije
da je bio i najistaknutiji avion u borbama za Berlin. Napisati i opisati sve
što se tamo nalazi kao i povijest, ne bi stalo vjerojatno na 4 gb (skoro sam
napisao 4 stranice).
Tu je i najveći helikopter
ikad sagrađen Mil V12 u svega dva
primjerka. Ruski odgovor na američki program “XB-70 Valkyrie”. Sukhoi T4 –
kompletno izgrađen od titana. U šali govore da ga je bilo jeftinije napraviti
od zlata i da je ovaj model dežurni krivac za početak raspada SSSR-a. Helikopter
koji mlazne motore ima na krajevima elisa, najstariji sačuvani avioni, stratosferske
kapsule, razna avio rješenja, prvi nadzvučni putnički avion na svijetu TU144
(primjer klasične industrijske špijunaže), prototipovi i jedan koncept na pola
devastiran i zatrpan snijegom. Konačno, tu je i razlog našeg dolaska u Moskvu!
Avion VVA14 djelo našeg Riječanina Roberta Bartinija…
Uskoro nastavak…
Podijeli na društvenim mrežama