Nikica Petković
No, da se
razumijemo, i tijekom svog najaktivnijeg razdoblja Nikičine su fotke bile ne
samo zapažene u lokalnim okvirima. Za jednu od njih zaslužuje i godišnju
državnu – jugoslavensku – nagradu za najbolju rock fotografiju!
VS:
Nikice, kako se danas snalazite u lokalnom rokenrolu? Jeste li zapazili neki
atraktivni sastav vrijedan izlaska na teren i brisanja prašina s leća?
NP: Ponešto o današnjoj
lokalnoj sceni znam uglavnom preko
medija i od svoje kćeri. Raspitujem se o novim i interesantnim sastavima, ali o
njihovim uradcima znam uglavnom preko interneta i youtubea. Kada imamo prilike
supruga i ja odemo na koncerte, ali to su uglavnom stara i znana imena kao LET
3, Mr.Lee& Ivanesky, Urban, Hal i
festivali gitare gdje uglavnom slušam iz prikrajka bez fotoaparata. Zadnji
koncert koji sam zabilježio snimajući fotoaparatom je Hartera prije par godina
kad je nastupala Roisin Murphy.
VS:
U neobaveznom razgovoru spominjali ste kako vas u je taj posao uveo netko iz
vaše okoline? A također sam shvatio da ste vi upravo svojim djelovanjem i neke
druge potaknuli na sličnu avanturu bilježenja trenutaka, ne samo iz rock
konteksta već općenito iz života riječke supkulture?
NP: Fotografijom sam se
susreo krajem osnovne škole gdje sam počeo snimati uz moga djeda koji je cijeli život bio vrlo
aktivan foto amater. Niz godina, kao predsjednik foto kluba Rijeka,
popularizirao je fotografiju održavajući foto tečajeve, tako da sam i ja
završio jedan od tih tečajeva. Moje bilježenje riječke supkulture krenulo je od
momenta kada sam s mojim prijateljima Molek Ivanom, Borisom Kurilićem i Hildom
Kriletić naše interese za glazbu i kulturna zbivanja ponudili na suradnju omladinskom
listu VAL. U to vrijeme vrlo aktivna omladinska i studentska štampa, uz muzički
časopis Džuboks, jedina je sustavno pratila rock scenu i supkulturna događanja
povezana s njom. Odlazeći na rock-koncerte i fotografirajući aktere tadašnje
riječke rock scene, stekao sam među njima i
prijatelje. Na početku sam bilježio nastupe mladih sastava, po raznim slabo osvijetljenim prostorima, a kasnije
smo, po uzoru na već afirmirane grupe, počeli raditi foto sessione iz potrebe
za fotografijama koje će ih predstavljati u medijima. Tada, pod utjecajem
stvaranja dinamične glazbene scene, počela se razvijati suradnja između svih
skupina umjetnika. Javlja se punk kazalište koje s kazališnom grupom
Alternativa priprema predstave i performanse. Likovni umjetnici dizajniraju plakate i nude grafička rješenja
za ploče i kazete. S punkom počinje se stvarati specifična modna scena koja je
predstavljala refleks sličnih zbivanja u svijetu. Moj dojam je da se tada riječka
supkulturna scena počela više
primjećivati u javnosti i svatko tko je osjetio važnost tih događanja se na neki način htio
pridružiti sceni. U krugu fotografa istodobno se razvila potreba i bilježenja
svih tih događanja. Od meni poznatih ljudi u to vrijeme koji su dokumentirali
zbivanja na riječkoj sceni bili su Nenad Borić, Girin, Feri, Romano Grozić,
Gus, Kriza, Darko Bijelobaba, Marin Buljević, Marijan Blažina, itd. Teško mi se
sad svih sjetiti i ne bih htio nekoga izostaviti, ali po građi koja se pokušala
sakupiti kada su se pripremale obljetničke izložbe i nova CD izdanja, tih
fotografija i nema tako puno.
VS:
Zavrtimo, ako nemate ništa protiv, vremeplov unatrag 36-37 godina. Što se zbivalo
na riječkim ulicama? Kvartovima? Jesu li se bendovi zaista počeli okupljati tek
tako? Bez obzira na manjak instrumentalističkih vještina? Jeste li i vi nekad
poželjeli uzeti mikrofon ili gitaru u ruke ili je za vas taj instrument bio
uvijek foto aparat?
NP: I generacije starije od
naše su svirale rock u Rijeci, ali njihov utjecaj se nije toliko osjećao u
životu grada. Pojavom punka, zbog energije same glazbe, jednostavnosti muzičke
forme i potrebe da se nešto poruči sastavi su se pojavljivali jedan za drugim.
Tako da doslovno u svakom gradskom kvartu po garažama, podrumima i mjesnim
zajednicama se kemijala glazba. Mislim da je veliku ulogu u popularizaciji glazbe
u to vrijeme imao omladinski tisak kao i glazbene radijske emisije koje su
uređivali studenti i srednjoškolci. Goran Lisica Fox, Ivan Molek, Goran
Ušljebrka, Bojan Mušćet i mnogi drugi
mladi novinari pišući o mladim grupama i puštajući njihove prve glazbene uratke
su bili snažni motiv mladim grupama da
ne posustanu. Iako je u ono vrijeme bilo muzičkih grupa koje se nisu baš mogle
pohvaliti instrumentalnim vještinama, ja sebe nisam vidio kao glazbenika. Na
početku srednje škole sam počeo učiti svirati gitaru, ali moje
instrumentalističke vještine nisu bile dovoljne da bih se usudio učiniti nešto
više s time.
VS:
Čitateljima našeg portala bit će zanimljivo vidjeti fotku za koju ste dobili
prestižnu nagradu. Kada je snimljena? Postoji li neki detalj zbog kojeg ste
upravo tog trenutka okinuli okidač?
NP: Fotografija dva mlada
punkera je snimljena za vrijeme rock koncerta u Celju 1979. U Celje smo krenuli
vlakom iz Rijeke kao neka kolonija sastavljena od muzičkih grupa i njihovih
fanova. U Ljubljani su nam se pridružili punkeri iz Ljubljane, među kojima su
bili i njih dvojica. Tokom putovanja vlakom tražeći motiv za snimanje
komentirao sam mom prijatelju Ivici da bi ih bilo interesantno snimiti. Cijela
ta grupa mladih punkera je plijenila pažnju svojim buntovnim izgledom i niti
malo se nije razlikovala od svojih vršnjaka koji su tada živjeli u Londonu ili
bilo gdje u svijetu gdje je punk scena bila jaka. Tijekom cjelodnevnog koncerta
ugledao sam ih u prolazu te sam ih zamolio da ih snimim. Fotografija je
snimljena u prolazu prema sanitarijama ili mjestu gdje su bili šankovi sa
cugom, nisam više siguran. Od Ivice sam kasnije doznao da je desni na
fotografiji Brane Bitenc, budući vokal kultne slovenske grupe Otroci
socijalizma, te pisac i redatelj. (Bitenc
je preminuo u rujnu 2014.god, op.a.)
VS:
Vaše se fotografije jako često, uz Krizine naravno, koriste pri obilježavanjima
raznih obljetnica. Događa se, međutim, da vas se često krivo potpisuje ili
naprotiv, uopće ne. Ljuti li vas takav površni pristup?
NP: Scanove dijela svojih
fotografija sam dao na korištenje svima kojima su bile potrebne iz nekih
razloga. Nisam posebno uvjetovao njihovo korištenje, ali mi je žao vidjeti da
se fotografije, kada se koriste, netočno potpisuju ili su u grupi fotografija
pa se jedne potpišu, a druge ne. Mislim da je to nepravedno prema bilo kojem
autoru.
VS:
Da li postoji neki dobar, uvjerljiv razlog koji bi vas natjerao na samostalnu
izložbu? Objaviti monografiju? Ili vas nostalgija baš i ne gura naprijed?
NP: Prije sedam godina u
vrijeme obljetničkih obilježavanja imao sam ideju napraviti izložbu zajedno s
Krizom, ali kako zbog posla nisam bio prisutan ta prilika je propuštena.
Količina raspoloživog zajedničkog materijala s promišljenim odabirom mislim da
bi mogla prezentirati to vrijeme. Sada, nakon toliko obilježavanja i pisanja o
tim vremenima, čini mi se da takvo što baš i nema smisla. Možda za sljedeću
neku obljetnicu Ri rocka ili nešto
slično?
VS:
Puno ste se družili s Parafima, zar ne? Sve ste postave bilježili. Postoji li
neka anegdota vezana uz neplanirane foto sessione s njima? Ili s Termitima?
NP: S akterima riječke
scene upoznao sam se snimajući njihove
koncerte, tako se razvilo i prijateljstvo među nama. Naročito s Parafima gdje sam uspio zabilježiti sve postave. Zbog potrebe za fotografijama koje bi se
koristile u medijima ili izradu plakata,
a ujedno da napravimo neku interesantnu fotografiju na obostrano zadovoljstvo,
radili smo recimo neku vrstu foto sessiona često ni sami ne znajući kako bi to
trebalo izgledati. Krenulo bi se od Konta u potrazi za nekom intrigantnom
pozadinom i tada bi se radili setovi fotografija. Normalno, ne bi to uvijek
bilo baš uspješno i ovisilo je o raspoloženju koje bi se uspjelo postići. Moram
ipak izdvojiti Termite koji su, osim na koncertima i u svakodnevnom životu bili
vrlo zahvalni za fotografiranje zbog svog smisla za humor. Mrle je, uz Kralja i
Ticu, već tada pokazao vrhunski talent za iscenaciju u naoko običnom i
svakodnevnom okruženju.
VS:
U jednom ste se trenutku naprosto ostavili fotografije? Ili je u pitanju bio
samo prestanak javnog isticanja te aktivnosti? Jer nekako pretpostavljam,
budući da ste već decenijama na brodu, da i dalje snimite poneku pomrčinu
mjeseca, ako ne već ljudskog uma, haha…
NP: Nakon završetka studija
na pomorskom faksu, početkom 1981.
godine počeo je moj plovidbeni staž. Nisam u potpunosti prekinuo s
fotografiranjem riječke rock scene, a kada bih bio kod kuće moji prijatelji –
Ivica, Miško, Fox i ostali bi me uključili vrlo brzo u posao tako da sam
nastavljao povremeno snimati fotografije za VAL, Polet i ostali omladinski
tisak. Kasnije sam se s fotoaparatom uglavnom družio na putovanjima, da li poslom ili s mojom obitelji.
VS:
Da li je fotografija onog doba uspješnije bilježila dokumentaristički trenutak
vremena negoli to danas uspijeva? Jesu li te anakrone CB fotke zaista samo
romantične ili doista uspijevaju u velikoj mjeri prenositi atmosferu, gotovo –
iz današnje perspektive gledano – egzotičnu?
NP: Ne bih htio uspoređivati
uspješnost i vrijednost dokumentarne fotografije prije i danas. Svako doba ima
neku svoju estetiku. Dokumentarna fotografija od drugog svjetskog rata pa do
kraja dvadesetog stoljeća nastojala je bilježiti atmosferu događanja bazirajući
se na atraktivnosti objekta snimanja. Tadašnji fotografi, kao vrhunske
zanatlije, su sa svega dvije-tri atraktivne fotografije bilježili događaje.
Današnja fotografija ima drugačiji pristup, ona priča priču poput knjige ili
stripa sa cijelim nizovima fotografija. Usprkos razvoju i prisutnosti kolor
fotografije već osamdeset godina, crnobijela fotografija je cijelo vrijeme
dominantnija zbog prekrasne dinamike crno bijelih tonova i atmosfere koju
možemo s njima postići, ali i zbog tehnologije koja je ipak jednostavnija i
jeftinija od kolora, tako da je mnogi
fotografi i danas rado koriste. Estetika kolor fotografije je zahtjevna i njeno
nepoznavanje može fotografiju učiniti bezličnom. Uspješnost bilježenja
atmosfere na tim koncertima je određivala kvaliteta rasvjete. Koncerti su se
održavali u raznim prostorima koji nisu bili predviđeni za tu vrstu događaja, s
opremom koja je bila vrlo mizerna, a sama rasvjeta ili tzv. light show se sastojao od svega par rasvjetnih
tijela. Mi često nismo imali bljeskalice, već smo se koristili nisko
osjetljivim filmovima od 400 ASA koje bi razvijanjem kasnije pojačavali na 800
ili 1200 ASA. Kao posljedica svega toga su kontrastne i zrnate fotke, što je u
korelaciji sa glazbom koja se tada svirala. Tada je na koncertima bilo
relativno malo fotografa u odnosu na današnja vremena. Danas tehnologija
omogućuje da svi sa sobom stalno imaju fotoaparat-mobitel, tako da na koncertu
i na cesti imamo doslovno tisuće fotografa koji neumorno snimaju fotografije i
video zapise, koje zatim distribuiraju preko različitih internetskih servisa.
Za posljedicu imamo silni međusobni utjecaj jedne na druge i određenu
uniformnost estetike samih fotografija. Tako da je i to možda razlog zašto
stare CB fotografije gledamo na pomalo romantičarski način.
VS:
Da li postoji neka fotografija iz vašeg opusa koja se često ‘izvodi’ u medijima
a koje bi ste se rado danas odrekli? Eventualno i objašnjenje i zašto?
NP: Na svu sreću da nisu sve
fotografije potpisane. Šalim se, pojedine fotografije su samo zapisi i njihova
važnost je da su nešto zabilježile. S pojedinim fotografijama nisam bio
zadovoljan i ponekad su korištene samo stoga jer jednostavno drugih nije bilo.
Kao što sam ranije rekao, pojedine su se fotke snimale u lošim svjetlosnim
uvjetima, tako da ni rezultati nisu bili sjajni.
VS:
U kolikoj ste se mjeri, slikajući razna zbivanja, vodili intuicijom, a koliko
pragmatičnošću?
NP: Kada snimam uglavnom se
vodim intuicijom. Za pragmatičnim rješenjima bih posezao kada bih snimao nešto
po zadatku za potrebe tiska ili marketinga.
VS:
Dal vam je postojao neki umjetnik fotograf kao uzor u pristupu? To pitam jer većina
nas muzičara ima takvih na desetke. I bolje da ih ne počnem nabrajati, haha…
NP: Kada sam počeo otkrivat
svijet fotografije najviše su mi se dopali fotografi Magnumove agencije kao što su Bresson, Capa,
Erwitt itd, zatim fotografi koji su radili za NME kao Chalkie Davis, Jill
Furmanovsky, Pennie Smith, a od domaćih fotografi koji su tada radili za Polet
kao što su Dražen Kalenić, Vesović itd. Mnogi su autori privukli moju pažnju
neovisno o tipu fotografija.
VS:
U vašoj obitelji čini se uvijek postoji mjesta za umjetnost, zar ne? Vaša je
kćer krenula sličnim stopama?
NP: Da, i moja kćer je vrlo
rano zavoljela fotografiju. Prvo je počela snimati zajedno sa mnom, da bi se
zatim pridružila foto-klubu Rijeka. Završivši fotografski tečaj počela je vrlo
ozbiljno raditi na fotografiji. Sudjelovala je do sada na brojnim izložbama,
gdje je bila pohvaljivana i nagrađivana. Do sada je imala i tri samostalne
izložbe. Tokom gimnazijskog perioda zavoljela je film, tako da je nakon završetka gimnazije upisala studij filmologije na
filozofskom fakultetu u Bologni na katedri DAMS. Uz studij snima fotografije i
video zapise te učestvuje na na raznim filmskim radionicama.
VS:
Recite za konac našeg druženja koliko uspijevate pratiti modernu muziku i
prateću fotografiju? Jeste li možda zapazili u posljednjih nekoliko godina
dobar ili savršen spoj glazbenog izričaja i vizualnog identiteta?
NP: I dalje volim glazbu i
odlazak na koncerte. Putem medija i interneta nastojim se informirati o novitetima u
glazbi. Normalno da nisam predan tome kao kada sam bio srednjoškolac i student,
ali rado kupim novi CD ili LP kada mi nešto privuče pažnju. Što se tiče
fotografije, nastavio sam i dalje kupovati fotografske časopise i informirati
se o fotografiji. Kada je prilika posjetim foto izložbe ili odem na festivale
fotografije kao što su Photodays u Rovinju ili Organi Vida u Zagrebu. Video
spotove sustavno ne pratim, ali od onog što sam vidio ne mogu reći da sam
zapazio nešto novo što bi me posebno zainteresiralo. Možda griješim, ali video
spotovi 80-tih su bili kreativniji, danas su profesionalno (zanatski)
dotjerani, ali nekako sterereotipni.. Ali zato doista volim današnje
dokumentarne filmove o glazbi!
Podijeli na društvenim mrežama