„Ove godine je u skladu sa
cijelom recesijskom godinom i ovaj događaj u nešto skromnijim okvirima, no ono
što je puno važnije jest činjenica da se ta recesija nije osjetila u rezultatima
sportaša. Oni su u 2010. bili brojni u pojedinačnim i ekipnim, u malim i
velikim sportovima.. iako ne volim tu
podjelu na velike i male. Živimo u okruženju koje nije baš ni veselo ni
izdašno, kada govorimo o sredstvima za financiranje redovnih djelatnosti
klubova, no unatoč tome, mi smo se odlučili i dalje osiguravati uvjete za
normalno funkcioniranje sportaša i njihovih klubova.“ Rekao je to u ponedjeljak
navečer u Bonaviji riječki gradonačelnik, a njemu se treba vjerovati. Osim tih tradicionalnih
izbora rađenih više manje zbog domjenka, važan je sport.
Ono što je Rijeka prikazala
u Varaždinu na startu drugog dijela nogoloptačke sezone razlog je za brigu i
mučninu svih kojima je Rijeka na srcu, a takvih uvjeravam Vas nije malo. Gotovo
bez ispaljenog metka Rijeka je djelovala nezainteresirano i nemoćno. Stotinjak
pripadnika Armade koji su uživo svjedočili srazu u Varaždinu biranim su
riječima počastili prvotimce Rijeke, a svako uspjelo dodavanje bilo je
popraćeno sa “ole”. Kada se krenulo za ozbiljno, postala su jasna sva
ograničenja momčadi koju vodi Elvis Scoria. Nikoga više ne zanima činjenica da
su Riječani pobijedili u svih devet prijateljskih dvoboja ove zime uz
impresivnu gol razliku. Bilo je to, sada je očito, prodavanje magle i mazanje
očiju javnosti. Sada kada je klub preuzelo novo čelništvo koje je obećalo
financijski stabilizirati klub, na igračima je da rade svoj posao. U vrijeme
svoga mandata na riječkoj klupi Dragan Skočić poput papagaja je ponavljao
“Ja radim svoj posao”. Može se posao “raditi” na ovaj ili
onaj način, ali jedna je istina… da nema Hrvatskog dragovoljca koji niti uz niz
čuda neće moći izbjeći selidbu u niži rang, Rijeka bi trebala strahovati za
prvoligaški status.
Još malo o prodaji magle.
Vaterpolistice Primorja same su sebe proglasile apsolutnim favoritkinjama za
naslov prvakinja i onda je na Costabellu došla Bura i otpuhala ih. Istina
završilo je 10:10 ali Emi Miljković i kolegice morati će i Buri u goste. Tri
sekunde prije kraja peterac je realizirala Josipa Šupraha i bod je otišao put
Splita. I opet je Šupraha prezime koje u Rijeci baš ne kotira najbolje. Naime,
mlada je dama kći Alojzija Šuprahe, suca susreta Rijeke i Osijeka iz sezone
1998/99, a svi oni koji imalo prate sport znaju što se tada dogodilo. Trebala
je Šupraha već ove sezone nositi kapicu Primorja, ali se nije uspjela upisati
na fakultet u Rijeci, i to je presudilo u ovome vrlo važnom susretu.
Nedjeljno poslijepodne i
večer proveo sam u SC Zamet. Bilo je to rukometno poslijepodne, ili su nas
barem tako uvjeravali. Zalažem se da se u zakon unese, da se utakmica ne igra
ako je na njoj nazočno manje od određenog broja gledatelja. Znam, ovo možda
zvuči previše ekstremno, ali na dvoboj osmine finala Kupa Hrvatske za
rukometašice između Zameta i Koke iz Varaždina u zakazanih 16 sati došlo je
slovom i brojem 24 gledatelja. Do kraja dvoboja skupilo ih se 70. Mušku borbu
Zameta i Gorice pratilo je oko 150 gledatelja, no sve je to prilično jadno. Sva
je prilika da će dogodine Rijeka imati dvije ekipe u prvoligaškoj konkurenciji.
Ostvarenju cilja nakon niza godina je Orijent Presoflex, neka im je sa srećom,
trebat će je u velikim količinama.
Sreće će trebati i svima
nama koji pratimo riječke klubove i iz tjedna u tjedan navijamo i patimo. Nadam
se da će nam svanuti neko sretnije vrijeme jer riječki sport to zaslužuje.
Podijeli na društvenim mrežama