Ulica Rastočine i telekomunikacijski plan

1.

Poštovani D-K …
… sve vaše probleme pa i još puno više njih (njih i puno ozbiljnijih …) svakodnevno “dijelimo” s vama i mi iz Jelićeve Ulice, baš kao i svi ostali naši susjedi a koji također “spadaju” pod “naš lokalni” “MO” Škurinjska Draga …

3.

Spomenuli ste i da bi od “Grada” uzeli u najam i vrt tu negdje u naselju te brinuli o njemu …

Sam taj postupak je u biti puno jednostavniji no što smo mi ovdje oduvijek mislili, ali morate biti i jako oprezni – kao i za bilo što u životu – čim od ničega napravite nešto uvjek se nađe „pametnjaković“ koji samo želi dio nekakve zasluge – ikakve koristi, jer tko u biti danas želi samo raditi nešto bez love ili makar slave …

Vidite što se upravo nama ovdje dogodilo …

Od kad znam za sebe netko je uvijek koristio vrtove u našim okućnicama … Neko je radio u njima i imao koristi od plodova svoga rada, a netko je pak godinama u njima živio – podigao dva “gospodarska objekta” – kuhinju, sobu, dnevni i nećete vjerovati – sagradio pravi pravcati WC sa doslovno septičkom jamom (dva desetljeća je to trajalo …) …

Najviše od svega toga nam je u sjećanju ostalo često – svakodnevno okupljanje raznih ovisnika, ali i trodnevni PARTY-ji redovito organizirani i obavezno “pogonjeni” glasnim benzinskim agregatima …
NIKAD SE NIKO NIJE ŽALIO NA SVE TO NITI JE POLICIJA IKAD RADI TOGA DOŠLA – NITI JEDAN JEDINI PUT … NIKAD U POVIJESTI TIH NAŠIH VRTOVA DOSLOVNO NIKAD NITKO NIJE POSTAVIO NITI JEDNO PITANJE NA TU TEMU …

Ne tako davno – primjetio sam da gospođa koja je posljednja imala taj vrt pomalo sve više gubi interes – sve rjeđe je dolazila i vrt je doslovno postao jedan ogromni žbun od 4 – 5 m visine – nakarada i ruglo naselja …

Ja osobno sam “smetlar” – živim od stvari na koje nitko ne obraća pažnju a svima prije ili kasnije trebaju … Vidio sam tu prvu pravu a dugo čekanu priliku da se napokon mi iz naselja dokopamo tog prostora i osmislimo ga prema našim stvarnim porebama …

Zamolio sam tu gospođu – doista jedna divna žena – da mi dozvoli da da joj pomognem – malo prokrčim taj vrt i po potrebi zalijem njoj što treba, a za uzvrat da mi dozvoli da neke stvari (u tom slučaju su to bile nekakve gredice, tavaloni i pokoje automobilsko staklo …) stavim u sam jedan kut – doslovno spojen sa našom zgradom – nikom iz naselja ikako vidljiv ili ikakva smetnja …
Gospođa je odgovorila da će se konzultirati sa suprugom pa će mi javiti …

U narednih par tjedana su mi dozvolili da brinem o vrtu ali i da ih obavezno obavijestim o svakom svom potezu …

Puna dva – tri mjeseca sam od jutra do mraka skupa s ljudima iz naselja krčio i čistio taj prostor te smo uskoro i napravili pravi „mali raj na zemlji“ … Prolaznici su se sve češće i sa ne opisivim zadovoljstvom zaustavljali – odmarali na putu doma i komentirali kako je vrt predivan te i stalno davali razne savjete za njegov daljni napredak …
Masovno su dolazili i na upit brali smokve, kupinu … Sa djecom i unucima svakodnevno pratili napredak raznog posađenog povrća i voća te im sa velikom radošću pokazivali kukuruze i suncokrete … Koliko djece u ovom gradu ima priliku rukama dirati žive suncokrete ili sama ubrati svoj prvi kukuruz …
Svim prolaznicama se za „8 mart“ dijelilo cvijeće, ali i svakom drugom prilikom kad bi ga bilo …
Tko god nije imao „taj dan za preživiti“ sa ograde bi pitao ako može što pomoći pa ponijeti sebi nešto za doma ili dobiti koju kunu za svoj rad … Ti vrtovi su se pokazali kao mala a prijeko potrebna pomoć svakom komu je ona potrebna ali i ogromna radost svima iz naselja … Najviše od svega je mene osobno veselilo kad bi jedva pokretne bakice došle da si naberu smokve i onda kroz suze pričaju kad su to zadnji put napravile – prepričavaju dio svog života i vraćaju se samim tim „činom“ u svoje djetinstvo … Nitko na ovom svijetu ne može platiti tu „bitnost“ i „moć“ tog jednog malog a za sve nas ovdje jako bitnog prostora – PRIRODNE GRANICE OD GRADSKOG LUDILA … Prostora koji je oduvijek od svih bio zaboravljen a dio je ovog naselja – posljednji ne taknuti dio …

Tih dana dok je vrt bio gotovo i na samom vrhuncu svog „sjaja“ naišao je i precjednik našeg „MO“ … Poznajem čovijeka, njegova sestra i ja smo čak školski vršnjaci – ista generacija … Obratio mi se sa ograde i rekao – da je vrt super, da je ovo sad pravi jedan odmor za oči za razliku od onog smetlišta, da se ne obaziremo na zlobne ljude jer imamo maksimalnu potporu od NJEGOVOG „MO“ …

Mislio sam da je to samo nekakav „njegov način“ – paleta nekakvih „lijepih riječi“ da se meni osobno zahvali za nešto što sam mu nedavno i indirektno bio učinio – ja znam što i opet bi ponovio isto iako je ispalo da je on takav kakav je …

Uglavnom evo nama policije … Pa komunalnih redara … Pa ljudi iz „Grada Rijeke“ … Pa zove žena koja je u najmu i sva prestrašena pita – „pa dobro što se to tamo događa“ …

Od nekoliko bliskih prijatelja predcjednika našeg „MO“ uskoro doznam i kako je tih dana on osobno doista doživio taj napredak vrta u centru našeg naselja – naš napredak i što mu je prvo palo na um …

Uglavnom vrt je od tog dana počeo „venuti“ i ponovo je „pao pod korov“ i razno smeće koje su čak i njegovi prijatelji u prolazu znali ubaciti – tako izgleda i dan danas jer je trenutno “njima” to u velikom interesu … A sama borba za taj posljednji netaknuti dio prirode u samom centru našeg naselja je postala pravi jedan „trnoviti“ – maksimalno zahtjevni pravni put …
Radi dva objekta koja je i preko dvadeset godina imao trebalo ga je podjeliti zakonski na dva djela … Trebalo je ukloniti postojeći WC i razdvojiti postojeće objekte – jedan srušiti i u drugom levelu napraviti novi … Trebalo je još 1000 stvari napraviti – zadovoljiti i posljednju zakonsku „stavku“, a sve to je sadašnje „vlasnike“ stajalo i preko 70.000.00 kn skupa sa redovitim intervencijama zaštite imovine “Energa”, regularnim sezonskim ulaganjem u vrt i plaćanjem najmova “Gradu” …

Uglavnom vrt sad izgleda kako izgleda i to zahvaljujući nezdravom – sebičnom naumu i osveti njih 5-6 „pametnjakovića“ iz „našeg“ „MO“, a mi ovdje malo pauziramo sa maksimalnim iskorištavanjem tog prostora i promatramo što još sve „ljudima“ može pasti na pamet …

Dok svo to malo je reći glupo i nikom potrebno nadmudrivanje – besramno bacanje Gradskog novca traje (a sad već i četvrtu godinu za redom – do sad je bačeno uzalud i preko 50.000.00 kn na razna – nikom potrebna mjerenja i projekte a ishod je svima nama ovdje još od prvog dana jasan – na što smo ih i javno upozoravali – desit će njihova nevjerojatna i sve gora sramota u čitavom naselju, pa i ružan konačni „pad“ njihovog mudrijanja ovdje – nama radnicima – poštenim i časnim ljudima …), u našem vrtu već i drugu godinu za redom i za ljude iz čitavog našeg naselja raste (uz sve od prije …) i desetak novih voćki – jabuke, kruške, trešnje, šljive, breskve – neki dan smo baš dijelili i „prvu turu“ nektarina … Vjerujte mi – nitko to nemože platiti – dječiji ozareni pogledi se doslovno ničim ne mogu nadomjestiti …