Reka je bulana

Ljeto je dolazilo prema
nama. Jedva je nekoliko sati udaljeno od nas, pretpostavljam negdje oko dana
zaštitnika našeg grada. Volio bih napisati da sam se tog jutra, dobra raspoloženja,
s olovkom u ruci latio prekinute matematičke analize i to iz čiste dokolice, s
manjom ambicijom da je uspješno privedem i kraju, s obzirom da sam problem
ostavljao neriješenim već mjesecima iza sebe. Na moje najveće čudo, međutim, ni
u kom slučaju takvo što se nije događalo. Ljudska disciplina koja uključuje i
brojeve moja su, eufemizmom govoreći, slaba točka, ahilova peta, rak rana i
ostale prikladne dosjetke. Ni u ostalim kategorijama znanosti, dakako, ne
blistam, ali ova mi je posebno nedraga. Nedostatak strasti možda?

No zato sam bio razvio
snažnu kompenzacijsku silu, bez ikakva uzroka i vidljiva cilja, prema
sanjarenju, snatrenju, ako vam je draže.

Pogotovo se ovo djelovanje
naziralo moćnijim dolaskom toplog godišnjeg doba, kada mi se domišljaji bistre,
a utroba mi poskakuje u sretnim ritmovima opuštenosti i nadolazećoj ljepoti.
Predavanjima na fakultetu je odzvonilo, pa sam se posvetio zadatku pronalaženja
kakvog nezahtjevnog posla za džeparac. Skicirao sam u glavi nekoliko opcija,
neke su bile sasvim nerealne jer su trebale voditi ka znanju i utjecaju, na
koncu se odlučivši na jednodnevni angažman u ledari u Matuljima. Ondje sam se
izložio minusima u rasponu od – 5 do – 12, hvala na pitanju, i to u prigodnim
špagericama i majici vrlo kratkih rukava, kako je nalagao i veliki bacač
plamena s neba, dakako. Nakon pet sati takvog trijeznog rada, osim dva fina
sladoleda u sebi, zaradio sam i nekoliko dinara dostatnih za večerašnji koncert
i dvije cuge. Za slučaj da imam počastiti kakvu sasvim slučajno zgodnu
djevojku, ondje u klubu.

Prije negoli sam se otputio na
kurijeru do Diračja, vrlo sam mali broj vremenskih jedinica posvetio i svojoj
visokoobrazovnoj karijeri koja je trebala biti zaključena diplomom, ali u
nedorečenom i fleksibilnom roku. Možda sam upravo zbog toga i studij skratio na
pristojnih šest godina. U svakom slučaju još nisam dosegao onu svečanu prisegu:
od danas ne smiješ više ovo niti ono!

Jer, kao što sam nadometnuo
negdje pri uvodu, dan je bio posvećen odlasku na Stvarno Značajan Koncert. U
Palachu su, ispravljam se, u OK Ivo Lola Ribaru, gostovali ljubljanski Pankrti!
Svečanost paraksalans za generaciju,
ili da preuveličam do kraja – sudbonosno svjedočenje pankerskim rodonačelnicima
iz ‘ovih krajeva’! Uzmimo također u obzir da termin sudbina još uvijek nema
pravo značenje koje će se tek s godinama ispuniti sadržajima statističkog
karaktera, a dotada je bila samo riječ kojom naznačujemo svakako nešto bolje od
naprimjer zubobolje!

Dakle, razriješen privremeno
mladenačke melankolije kojoj nema lijeka a niti nekog osobitog razloga
nastajanja, našao sam se uskoro u klubu u kojem je kuhalo od broja
posjetitelja. Bog, bog, ejej, kako je,
ima li ča novoga, ej di si ti, se kupaš ili te beznačajnost u tom priječi, haha,
smijem se poznatim licima naivno i otvoreno, guram se prema Krpinoj mikseti.
Tamo je uvijek najbolji zvuk, naravno. Ali do početka svirke ima još barem sat
vremena, vani sam ostavio dan, te odlučno zaključujem da od sutra odlazim na
more redovito, ovaj vonj znoja nije mi privlačan u tolikoj mjeri, ma jok. Obazirem
se prema istočnim i zapadnim stranama zidova, već se slijevaju potoci
kondenzirane vode, ali ne gubim strpljenje, pogledom tražim Prešernove
zemljake, ondje na izlazu prema bini, ali nema većih frekventnih pokreta.
Ukopavam se malo čvršće u svojih pol metra kvadratnih, počeli su laktovi poput
klinova se zarivat u moje bubrežne aktivnosti, pa stoga i ja primjenjujem
sličan gard, sam si nadjevam titulu vođe upornih stajača. Sa zvučnika urlaju
uglavnom zabavne melodije panka i novog vala sa Zapada, očekivano na Anarchy počinje međusobno naguravanje.
Stara je to folk navada u klubu. Na što su posebno alergični rabijatni redari
pa taj pokret mase uskoro biva ugašen metodom prijetnji ili s nekoliko šamara
najentuzijastičnim obožavateljima glasnih gitara. I, zaista, Pistolsi još
urlaju, a nekakav mir se uvukao među posjetitelje, kao da je bog odlučio
pokazati svoje nedokučivo misteriozno postojanje.

Skromno osvjetljenje na bini
se pali, signal je to Krpi da stane za miks pult, a i nama da su Kopilad, tj na
slovenski Pankrti, na minutu do ukazanja! Bum!, odmah kreće rif Lublana je bulana, vrte ga unedogled,
dok za mikrofon ne stane Lovšin, a onda nastaje i prikladni kaos, poganje,
skakanje po tuđim nogama. Japanke nisu bile u modi, to vam mogu potvrditi. Na
bolesnu Ljubljanu zalijepili su Lepi in
prazni, interne predstavnike reda i zakona u OK I. L. Ribar, međutim, to
nije posebno impresioniralo pa su ozbiljno prionuli izvršavanju svojih
dužnosti. Ne baš frivolno, pojedinci s najboljom pogo kondicijom obuzdavaju
nagone prema iskazivanju sreće na koje ih potiču decibeli s bine, premeću se
tek gležnjevima kao na šustama gore-dolje. Tovariši
ja vam ne verjamem, kaže Pero s mikrofona i uskoro se na podu ispod njega
odvija prava bitka između korektnih pet ili šest redara kontra mladog para
pankera. Ona, u svojoj devetnaest godina dugoj karijeri postojanja, spašava se
skakakanjem na binu, skriva svoju krvavu glavu iza basiste, uzima mikrofon od
zbunjenog pjevača i viče mlate mi dečka,
ubit će ga. Bend nastavlja svirati unatoč svemu, ne dopuštaju da se redari
dočepaju cure, a netko u cijeloj zbrci pomogne i njezinom momku da potraži
također azil iza Državnih ljubimaca.
Rastučenih usana, zamrljani šmrkljima i crvenom tekućinom, njih se dvoje
premeću u junake, punkerske anti Romea i Julije, u tom opasnom času po njihovu
ambiciju iskazivanja osjećaja, ljube se dok Pankrti s njima, kao dvjema
marionetama bez osjećaja za ritam, na stejdžu prže Kontrolirani, nadzorovani, svobodni! Nikad se nisam više veselio
kraju nekog koncerta kao ovom, s Bandierom
Rossom u mislima, uskočio sam u narančasti autobus, već je bilo gotovo
23.15, pustio sam da mi pogled lebdi preko malobrojnih vozila na cesti, izloga,
kapija, kućnih pročelja, Inine benzinske na Mlaki, Novog lista, mesnice na
Krnjevu, Topole. S okretišta duje sam, nosa 20 cm udaljenog od ceste, brzim
korakom krenuo uzbrdo, želeći čim prije otkinuti sjećanju večerašnju priču.

Pokazalo se, međutim, kako
je u ratu protiv vlastite prirode teško izaći pobjednikom.