Ovakvi događaji, naravno, uvijek malko pate od praznog hoda, no, uslijed velikog broja promocija, autora, te pratećih sadržaja neknjiževnog karaktera to i nije neka ozbiljnija zamjerka na ovaj VBZ-ov tour de force. A i sam sajam je odlično poslužio kao odskočna daska za promotivne aktivnosti riječkih autora koji su predstavili svoje nove uratke.
Željka Horvat Čeč:
Moramo postati konkretni
Tako je 13.lipnja u foyeru HNK Ivana pl.
Zajca, u sklopu 8. riječkog Sajma knjiga i festivala autora vRIsak,
predstavljena zbirka pjesama članice Ri Lita, Željke Horvat Čeč “Moramo
postati konkretni”. Autorici su u predstavljanju knjige pomogli urednik
Drago Glamuzina i spisateljica Tea Tulić, koja je preuzela ulogu moderatora.
Poezija Željke Horvat Čeč je, sukladno nazivu zbirke, vrlo konkretna. Željka se
opire ideji poezije kao nečeg hermetičnog i teško shvatljivog čitatelju, pa
njeni stihovi potpuno jasno i vrlo konkretno progovaraju o konkretnim stvarima.
To vrijedi i ako govorimo o društvenim problemima, ali i o osobnim, intimnim
situacijama. Otvorenost i neposrednost korištenog jezika često djeluje grubo,
ali i Tulić i Glamuzina istaknuli su kako pjesme sakupljene u zbirku
“Moramo postati konkretni” otkrivaju puno emocije i nježnosti.
Zanimljivo je reći kako su se na samoj promociji prodali svi prisutni
primjerci, kao i svi primjerci koji su tog dana bili dostupni u knjižari. Kako
poeziju bije glas da se slabo prodaje,
očito je da se u slučaju Željke Horvat Čeč i njenog konkretnog pristupa stvarima
radi o nečem posebnom. A da je riječ o iznimnoj zbirci potvrdila je činjenica
da je Željka Horvat Čeč ušla u najuži izbor za književnu nagradu Kamov, čija se
centralna dodjela odvijala u riječkom klubu Palach, u studenom. Po izboru portala Booksa.hr ova se knjiga nalazi u društvu šest najzanimljivijih koje su 2015. godine pratili u svojim književnim kritikama.
Zoran Žmirić: Zapisano
metkom
I promocija posljednje knjige jednog od najvažnijih riječkih književnika
Zorana Žmirića, također se održala u sklopu prošlogodišnjeg vRIska, na
prijeteće prekrcanom brodu Arca Fiumana. Po izboru portala Moderna vremena,
“Zapisano metkom” je uvrštena u ponajbolje knjige u 2015, a njezini fragmenti
već su prevedeni i objavljeni na slovenskom i ukrajinskom jeziku. Malo je
koji rukopis zbirke pjesama u nastanku toliko bolan i jak, a s druge strane
toliko privlačan i poticajan kao što je to Zapisano metkom – zapravo, riječ je
o nečemu što bismo mogli nazvati “ostatkom”, “talogom”
onoga što je prethodno artikulirano u Blockbusteru, zacijelo najknjiževnijem
hrvatskom antiratnom proznom tekstu (tekstovima) objavljenom prije nekoliko
godina u nakladi VBZ-a. No što bi značio taj “talog” da upravo on
nije, baš onako alkemijski, sublimirao ono najbolje, najljuće, najjače, onaj
punokrvni bujon, sam sukus, meritum stvari, svega onoga što rat jest, a što se
ne vidi, ne osjeća ni ne doživljava ukoliko je, u ovakvih tekstova i vrlo
često, umjetno zagađeno prigodnim patosom. Ovdje su izloženi osjećaji čovjeka u
stalnoj graničnoj situaciji, na stalnome rubu, u stalnome limbu izloženosti
smrti i boli, patnji, suočavanju sa slikama prethodnoga s onim slikama
aktualnoga, a ono se u surovom ispisu daje kao u sljedećim stihovima: hodam po
zgarištu nekog sela / nagorjele grede kuća vire iz snijega / pod nekim čudnim
kutovima / ko čačkalice kad bi ih bez reda / rasuo po travi/ pa ih gledao / iz
prilične blizine.
Ani Maduna: Suze boje
smijeha
Roman mlade autorice Ani Madune (još uvijek u
tinejdžerskoj dobi) zapravo je priča o mnogočemu: djetinjstvu, odrastanju,
ljubavi, željama, umjetnosti… ispričana iz perspektive jedne
šesnaestogodišnjakinje. Annie Larsen ima rastavljene roditelje i mlađeg brata.
Otac je alkoholičar, a majka psihički nestabilna. Annie želi biti umjetnica.
Obožava čitati “Velikog Gatsbyja”, iznova i iznova. Nakon što je bila svjedokom
pljačke u jednoj vintage trgovini, upoznaje tajanstvenog Adriana Diaza, člana
teen bande. I njezin život tada dolazi do točke preokreta. Zajedno kreću u
neizvjesnu avanturu, nakon koje više neće biti isti…“Nedostajanje nekoga je
poput spoja tuge i nemira. To je mješavina nervoze i očaja. Najgore kod nedostajanja
neke osobe jest to što je svakim danom sve gore i gore. Ono dovodi do ludila,
do kaosa. Polako prelazi u bijes, u mahnitost. Činjenica jest da sam ne možeš
zaustaviti nedostajanje. Nedostajanje može zaustaviti samo osoba koja ti
nedostaje, svojim povratkom. Stvar je u tome da se on nije vratio. Ona je
vjerovala da će se vratiti, zaista jest. Svakog je dana oblačila posebnu
haljinu nadajući se da će ga možda, samo možda, vidjeti negdje na mjesečini. I
onda bi mu potrčala u zagrljaj i on bi je poljubio.”
Nataša
Kovaljev-Opatić: I poslije ovog života
Riječka autorica Nataša Kovaljev-Opatić ovom
nas knjigom “I poslije ovog života” povesti na putovanje Egiptom tijekom kojeg
će se u jednu točku spojiti prošlost, sadašnjost i budućnost. Njezino
putovanje, međutim, nije samo fizičko. Ono je istovremeno i putovanje kroz
snove i nutrinu, a sve kako bi došlo do novoga početka koji će nas izvesti na
put na kojem otpočinje novo putovanje.
“Zrnca vječne ljubavi utkana su u naša srca.
Mi smo pustinjski ljudi koji imaju jednu želju – upiti zvjezdanu i pustinjsku
prašinu. Udahnuti život.”
Joha Ugrin: Blizina
susreta
“… Sa svih strana je dopirao smijeh, glasan,
grleni smijeh, sretan smijeh nesretnih žena. Sve su one izbrisale misao o
povratku za nekoliko dana, o nostalgiji za domom koja ih razara u kućama, u
krevetima i kupaonicama drugih, do jučer nepoznatih ljudi. Vraćaju se u
zagrljaj djece i muževa koji bi sve dali da mama može ostati doma, a nemaju što
dati i savršeno im je jasno da se mama mora vratiti na posao u Italiju. Zar
nisu, zahvaljujući maminom poslu, dobili kompjutor, fotoaparat, novi televizor,
uspjeli su poplaćati sve račune, lakirali su uništene parkete, odjenuli novu
odjeću, stare tenisice su konačno zamijenili novima, hrane se po talijanski jer
dok mama nije otišla, nisu kuhali na maslinovom ulju, ribali parmezan na paštu,
tata je konačno dobio nove zube i još moraju kupiti novi auto…”
Roman “Blizina susreta” autorice Johe Ugrin
(alias Ida Jovanović) vraća nas u ratne devedesete i egzoduse naših žena u
Italiju, na privremeni rad. Kao što danas govorimo o odljevu mozgova, tako se
tih godina moglo govoriti o odljevu ženske radne snage. Njihovi su životi
svedeni na kolotečinu: 15 dana u Italiji, 15 dana kod kuće, uvijek ista polazna
postaja, uvijek ista dolazna postaja, ista pitanja, isti razgovori u istome
vlaku… I dok je njihova egzistencija samo naizgled riješena, zemlja zahvaćena
ratom grca u kaosu koji obilježava nesređenost pravnih i društvenih
institucija, propadanje industrije, nezaustavljiv broj nezaposlenih, rat,
krađe, profiterstvo, osjećaj krivnje, samoubojstva, PTSP… a sve se to gubi u
neizvjesnoj budućnosti.
Milan Zagorac: Vražji
prolaz
Nakon nastavaka koje ste mogli pratiti na
osobnom blogu te elektroničkog izdanja na Smashwordsu, dočekali smo, na samom
rubu 2014. godine te sam je unatoč i zbog toga uključio u ovu rekapitulaciju, i
tiskano izdanje romana “Vražji prolaz” riječkog autora, člana Ri Lita, Milana
Zagorca. Svojom nas mračnom, na trenutke čak i tjeskobnom atmosferom podsjeća
na švedske krimiće smještene u domaći ambijent. Glavna junakinja Franka, nakon
što je za sobom ostavila neuspješan brak i jednako tako neuspješan posao,
zapošljava se kao noćna recepcionarka u jednom hotelu. U svemu tome ne bi bilo
ničega neobičnoga da se u hotelskoj sobi br. 616 osamdesetih godina nije
dogodilo ubojstvo Mirjane Sandalić čije tijelo nikada nije pronađeno.
Znatiželjna Franka kreće u potragu, vođena svojim snovima, koja će je dovesti
do nimalo ugodnih spoznaja o nekadašnjim događajima i ustrojstvu društva, ali i
o samoj sebi… Sve to vodi vrlo dinamičnoj radnji punoj neočekivanih obrata i
napetih scena tako da ćete roman pročitati u jednome dahu.
Skupina riječkih
autora okupljena pod nazivom “Fluminati”: “Flumen obscura”
Roman je postmodernistička fantastična
generacijska saga o članovima riječke plemićke obitelji koje prati nadnaravno
prokletstvo povezano s obiteljskim naslijeđem – cameru obscuru. Kroz
perspektive više likova prate i povijest obitelji i širu povijest ovih prostora
i grada Rijeke: od austro-ugarske vladavine početkom dvadesetog stoljeća, preko
okupacije za vrijeme Drugog svjetskog rata i formiranja Jugoslavije sve do
danas. u kasnijim se dijelovima romana autori bave i ekstrapolacijom,
predviđajući mogući prirodni, društveni i politički razvoj u bližoj budućnosti.
Roman obiluje životnim likovima punim mana za koje bi se, iako nisu bazirani na
stvarnim osobama, moglo reći da su “iščupani” ravno iz stranica
povijesnih knjiga, a situacije u kojima se nalaze proizlaze iz očito nadnaravnih
uzroka te iz složene i teške svakodnevnice desetljeća u kojima žive.
“Flumen obscura” čitatelju nudi zanimljivu i napetu radnju s pregršt
životnih likova, nadnaravnih elementa izravno inspiriranih lokalnim folklorom,
akcije, strasti, strave i suza. Fluminati su: Tamara Crnko, Goran Gluščić,
Zoran Krušvar, Irena Hartman, Antonija Mežnarić, Igor Rendić i Dajana
Šalinović.
Mladen Blažević:
Ilirik
Krajem listopada u Book caffeu “Dnevni
boravak” riječkoj je publici predstavljen roman “Ilirik” Mladena
Blaževića. Riječ je o autorovom drugom romanu, a u predstavljanju istog pomogao
mu je književni kritičar Davor Šišović, koji je preuzeo ulogu moderatora. Iako
se “Ilirik” bavi temama iz daleke prošlosti, opisujući pustolovine
glavnog lika u vremenu Batonskog rata koji se vodio na našim prostorima prije
2000 godina, na njegovim stranicama prepoznajemo brojne motive iz sadašnjosti i
nedavne prošlosti. Tako kroz ratna zbivanja i otpor zavojevačima prepoznajemo
vođe s osobnim interesima, ratne profitere, autore propagande, proračunate
političare i druge likove koji se odlično uklapaju u našu svakodnevicu. Ipak,
Davor Šišović ističe kako je autor izuzetno uvjerljivo opisao povijesni
trenutak u kojem je roman smješten, poklanjajući puno pozornosti proučavanju
materijalne baštine. Tako se “Ilirik” može čitati na dvije razine:
kao punokrvni povijesni roman, ali i kao roman koji kroz prizmu Batonskog rata
progovara o nekim puno recentnijim događajima.
Dario Abram: Prostori
koje izbjegavam
U knjižari Ribook nije bilo dovoljno sjedećih
mjesta za sve one koji su 3. ožujka odlučili prisustvovati predstavljanju
knjige “Prostori koje izbjegavam”, u izdanju udruge
“parNas”. Riječ je o zbirci pjesama čiji je autor Dario Abram, koji
je ujedno i ukrasio stranice svojim crtežima. Zbirka zanimljivog dizajna (nalik
na školsku bilježnicu) donosi dvadeset i pet pjesama, uz prostor za dvadeset i
šestu kojoj autor ima biti čitatelj. Prema riječima autora radi se o vrlo
intimnim sadržajima, naglašenog autobiografskog karaktera. Urednica zbirke Doris
Pandžić napomenula je kako je specifičnost Abramovog izraza u tome što njegova
lirika ima epski, pripovjedni ton, a govorilo se i o mogućnosti da se mladi
autor uskoro okuša i u pisanju proze. Prema odazivu publike koja je na licu
mjesta razgrabila sve primjerke dostupne za prodaju, čini se da čitateljsku
bazu svakako ima.
Diana Rosandić
Živković: Strah od konja
Riječka književnica Diana Rosandić Živković,
ovog se ljeta nakratko ostavila »pera« i upustila se u glumačku avanturu zvanu
Winnetou. Poznati filmski naslov sniman je na više lokacija diljem Hrvatske, a
neki su kadrovi realizirani i u Rijeci. Ipak, već u ranu jesen, 14. listopada u
Filodrammatici, predstavila je svoju najnoviju knjigu simboličnog naslova
»Strah od konja«.
”Da, roman se tako zove jer se bojim konja,
no, tog sam se straha riješila na snimanju Winnetoua. Ljetos smo prijatelji i
ja radili na petmetarskom mozaiku u Lignju, u Marijinom vrtu, s tematikom
Edenskog vrta. Nas dvanaest smo pet dana radili na njemu. Bilo je to jedno jako
lijepo druženje. Tijekom druženja jedan od njih rekao je da je dobio angažman
kao statist na snimanju filma Winnetou i predložio nam da se prijavimo na
audiciju. To smo i učinili. Dobila sam »ulogu« Britanke. Naravno da mi je bilo
drago, a poglavito stoga što sam u knjizi koju sam napisala prije »Straha od
konja«, u »Baj-bajka o divovima«, napisala pjesmu koju sam posvetila
indijanskoj svetici Kateri Tekakwitha. Naprosto, sve se nekako ispremiješalo”.
Riječ je o dvadesetoj knjizi ove plodne i nagrađivane riječke autorice, a njenu
najnoviju knjigu objavila je Naklada Đuretić iz Zagreba. Kako je kazala Diana
Rosandić Živković, priče iz zbirke »Strah od konja« nastajale su na Kantridi,
gdje autorica vodi tečaj kreativnog pisanja. Priče su nastale kao skice, a
zatim su dorađene i objavljene. Riječ je o pričama koje tematski povezuje pojam
konja, dok je strah od ovih plemenitih životinja autorica objasnila traumom iz
djetinjstva.
Branka Arh: Z
”Ovo su pjesme o velikoj patnji, o velikoj
ljubavi, o nečem što je uvjet opstanka liričarke” – rekla je Danijela
Bačić-Karković predstavljajući četvrtu zbirku pjesama Branke Arh.
Predstavljanje nove zbirke pjesama pjesnikinje i likovne kritičarke Branke Arh
»Z«, u izdanju riječkog ogranka Matice hrvatske, upriličeno je u izložbenom
prostoru Državnog arhiva u Rijeci, što je korespondiralo s atmosferičnošću
zbirke koju je Zvonimir Mrkonjić u recenziji okarakterizirao kao »kozmizirani
pjev ili neopetrarkizam stvarnosti usprkos«. No još je i više atmosferi
pridonijela također recenzentica, ali i predstavljačica knjige u DAR-u Danijela
Bačić-Karković, koja je o knjizi, ali i opusu autorice govorila strastveno,
informirano, akribično, zapitano – na način koji autor može samo poželjeti.
”Ovom zbirkom dobili smo zaokruženi kvartet. U devet godina četiri zbirke
pjesama. Da sam pakosna, rekla bih da je to nemoguće, ali kažem i stojim iza
toga: s punim pravom objavljena je i ova knjiga. Pjesništvo Branke Arh od
početka pratim kao poemu o gubitku nečeg velikog, neprolaznog, a prošlog. Ona
je puna tih proturječnosti; ona relativizira i relativiziranje. Pritom je
potrebna pribranost čitatelja. Ja sam zaljubljena u njezinu prvu zbirku; ona je
prpošna, vragolanska i tamo je taj »Z« veliki Amor, nezaborav, kao biće koje ona
sama gradi iz sebe. Taj »Z« je već tamo, a ovo su pjesme o velikoj patnji, o
velikoj ljubavi, o nečem što je uvjet opstanka liričarke” – rekla je
Bačić-Karković.
Vedrana Rudan: Zašto
psujem
Posljednja knjiga kontroverzne i publici
uvijek intrigantne Vedrane Rudan, objavljena je tijekom vrelog ljeta, u
kolovozu, 2015. godine, u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitatelja
i preko interneta u knjižarama Delfi i Laguna.
Prema riječima urednika knjige Vladimira
Arsenijevića, Vedrana Rudan nam se nakon književnim stilom predstavila u
tekstovima koji su nastajali posljednjih nekoliko godina na njenom blogu. “Ona
daje presjek tema o kojima je pisala svih ovih godina, a odlika je oštar jezik,
visoka čitljivost i izrazita duhovitost.” Knjiga je dobila naslov prema tekstu
“Zašto psujem?”, a ovaj put posvećena je komentatorima bloga.
Daša Drndić: Trieste
(talijansko izdanje)
Roman Sonnenschein, objavljen još 2007., za
koji je Daša Drndić iste godine dobila nagradu Fran Galović za najbolju knjigu
zavičajne tematike i nagradu Kiklop za prozno djelo godine, objavljen je
početkom prošle 2015. godine u Italiji, pod nazivom Trieste. »Trieste« nije
povijesni roman, već knjiga koja objedinjuje stoljeće govoreći o
multikulturalnosti ovog dijela Italije – područja Trsta i Gorizije – i
nepripremljenosti stanovnika židovske vjere na strahote koje će ih zadeseti
dolaskom fašizma. U dane kada se čitav svijet prisjećao žrtava holokausta, u
Trstu je predstavljena knjiga Daše Drndić , koja u originalu nosi naslov
»Sonnenschein«, a u talijanskom je izdanju (prijevod Ljiljana Avirović, izdavač
Bompiani) ostala vjerna engleskom, naslovljenom »Trieste«. Iako je autorica
Daša Drndić rekla da se protivila promjeni naslova za englesko izdanje,
priznala je da je izdavač znao zašto to radi: ‘Engleska čitalačka publika vrlo
je senzibilizirana prema gradu Trstu, njegovoj povijesti na granici i miješanju
kultura, a riječ »sonnenschein« bi imala u toj sredini negativan prizvuk, a
samim time bi i zanimanje za roman bilo slabije. Uostalom, da je naslov ostao
vjeran hrvatskom originalu, uvjerena sam da ne bi zainteresirao ni talijanskog
izdavača, iako se radnja romana događa tu u susjedstvu, u Goriziji’, rekla je Daša Drndić na predstavljanju knjige
u Trstu, koje je održano pred punim gledalištem dvorane Muzeja Revoltella.
Lebensborn-djeca, deportacije Židova, logori smrti, pitanje neutralnosti
Švicarske u Drugome svjetskome ratu, SS komando-odredi i povijest Gorizije
susreću se u romanu Sonnenschein. Daša Drndić napisala je veličanstven roman o
velikoj, bolnoj i prešućenoj temi Drugoga svjetskoga rata, o djeci otetoj od
roditelja i odgajanoj da postanu arijevci. Kroz povijest jedne židovske
obitelji iz Gorice i sudbinu mlade žene Haye Tedeschi razotkriva zablude,
osobne promašaje i tragedije u kojima se zrcale najcrnje nemani čovjekova bića
koje su više no ikada isplivale upravo u dvadesetom stoljeću. Daša Drndić u
Sonnenscheinu, svom najboljem romanu, bez okolišanja, bez skrivanja, iznimno
vještim slaganjem stvarnih dokumenata, fotografija, popisa, iskaza svjedoka
vremena i velike priče o traganju za izgubljenim djetetom, osvjetljava dio
duboko skrivene osobne i nacionalne povijesti.
Književna nagrada
Drago Gervais
I za sam kraj ove, vjerojatno nepotpune,
revizije riječke književne prošle godine, nagrada Drago Gervais u kategoriji
najboljeg neobjavljenog književnog djela ostala je u Rijeci! Dobitnik Književne
nagrade »Drago Gervais« je Riječanin Sebastian Antonio Kukavica, a u kategoriji
najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskog narječja
dobitnica je dr. Katica Ivanišević. Kukavica je nagradu zaslužio za zbirku
pjesama u prozi pod naslovom »nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo
dvodihalice i bunkeri envera hoxhe«, a Ivanišević za »Antologiju pjesništva
otoka Krka«, u izdanju Naklade Lukom.Dobitnici jedne od najdugovječnijih
domaćih književnih nagrada proglašeni su na konferenciji za novinare u Salonu
Grada Rijeke, na kojoj su govorili predsjednik Prosudbenog povjerenstva
Aleksandar Mijatović, članica Odbora Nagrade Gorana Tuškan Mihočić, pročelnik
Odjela za kulturu Grada Rijeke i predsjednik Odbora Nagrade Ivan Šarar te
riječki gradonačelnik Vojko Obersnel.
Podijeli na društvenim mrežama