Revolucija iz busa

Prvi put mi se
dogodilo da sam bila sama u vlaku i u busu do Rijeke. Ipak sam sad putovala
tijekom ljeta, studenti su napustili Rijeku. Približavajući se Lupoglavu,
kondukter HŽ-a je ustao i promolio glavu kroz prozor, uživajući u predivnom pogledu
na Istru i istarsku prirodu. Vlak je počeo usporavati, a ja sam sa svoje dvije
sportske torbe, ruksakom, torbom s laptopom i torbicom krenula prema vratima.
Da bi kondukter ponudio jedinoj putnici da iskrca prtljagu? Ma kakvi! Dok sam
se ja borila s torbama kako bih stigla do autobusa, drugi kondukteri su mu
dobacivali „Vid’ ovo, kondukter i putnica, e! Hehehe“. You wish. Ukrcala sam se
u autobus do Rijeke potpuno ignoriravši sekstički komentar škembonja u 50-ima.

Stigavši na
željeznički kolodvor u Rijeci, razmišljala sam kako otegliti svu tu prtljagu do
Žabice. Pješke ne mogu, preteško je, pretoplo je! Taksi neću uzimati za par
stanica, nisam snob! Nije baš da mi se plaća 10kn  za Autotrolej za tako kratku relaciju..
švercanje! Lijepo ću zamoliti vozača idućeg Troleja smijem li se prošvercati do
Žabice. Duja se približava, vozač je u 30-ima, izgleda smireno, par osoba u
busu. Vrata su se otvorila. Trenutak istina. Čakavština mode: ON. „Dobra večer,
skužajte, ma ča bin mogla molin Vas do Žabice?“. Upalilo je. Je li zbog svih
tih torbi koje sam nosila ka tovarica ili čakavštine koja me nikad nije
iznevjerila u sličnim situacijama – ne znam. Nije ni bitno. Sjedim.

Iskrcala sam se
na Žabici. Puno ljudi, autobusa, treba paziti na svaku torbu, svaki džep. Dobro
je, policija je sa strane, da se slučajno nešto dogodi, oni nam pružaju
sigurnost i povjerenje. Koliko god se mi žalili na policiju iz ovog ili onog
razloga, ipak nam je drago vidjeti uniformu kad se ne osjećamo tako sigurno i
kad znamo da je samo ta uniforma spriječila puno potencijalnih grešaka.

Otišla sam
kupiti kartu. 50kn. „Na internetu piše 46“, požalim se. „Da, ali to je bez
rezervacije“. Aha, ok, ima smisla. Karta je u džepu, sad treba na peronu 3
pričekati autobus Autotransa, linija Pula-Dubrovnik. Jadan vozač. Odgovoran je
za toliko života. Treba cijelu noć putovati hrvatskom obalom i ostati
maksimalno koncentriran. Jedan mali pad koncentracije, prebrz ulazak u zavoj,
prekasno kočenje i taj je čovjek u crnoj kronici, osramoćen, a sudbine putnika zapečačene.
Možda i njegova.

Trgnem se iz filmskih scenarija i
tuđih sudbina i tražim barbu što ukrcava prtljagu. Prvo odem s jedne strane
busa gdje se 10-ak ljudi s 40-ak kofera tiska i gura ne bi li baš njihov kofer
prvi bio ukrcan. Napokon stignem na red, odnosno moje dvije sportske torbe.
Laptop, ruksak i mala torbica „Lični komplet za zaštitu građana“ idu sa mnom
gore. „Kuda?“ upita me barba. „Crikvenica“, odgovaram. „Druga strana“. Ma šta?
Doobrooo, imam vremena, neće bus bez mene. Dok prelazim na drugu stranu, vidim
15-ak ljudi kako stoji ispred vrata autobusa. Ki će ga znat’, ne zanimaju me,
meni je bitno da mi barba ukrca torbe. Evo njega, dolazi na ovu stranu. Prvo je
ukrcao ljude koji idu u Dubrovnik, zatim sve sjevernije. Pametno, mislim si.
Ovako neće morati kopati i tumbati po ostalim koferima, već će bliže
destinacije biti odmah do vrata.  8 kn za
dvije sportske torbe, sasvim prihvatljiva cijena. No ne i fiskalizirana.

Još da nađem svoje sjedalo i to je
to, ready to go. Crikvenica, here I come! Bila sam u zabludi. Vozač ne pušta
unutra. Ništa mi nije jasno. Ta ljudi već sjede unutra, pusti nas iz Rijeke,
barba! „Bus je pun, Crikvenica i Novi odite na zadnja vrata i stojite ako imate
mjesta“. MOLIM?! JA IMAM REZERVACIJU! Teta mi ju je naplatila, gledaj, piše na
karti, mjesto 37, rezervacija 4kn, fiskalizirano! Ulazim u bus i jedan stranac
pokušava objasniti mladoj djevojci da sjedi na njegovom mjestu. Ona bahato
odgovara „Listen, I understand you, but we aaallllll (upire prstom po busu praveći
kružni pokret) have reservations! Someone is sitting on my seat too!“ Objasnila
je ona njemu. Mladi backpacker se povlači, spušta svoj težak ruksak i stoji. Ja
u tom trenu vadim kartu i zovem broj Autotransa. Javlja se operater iz Rijeke.
„Dobra večer. Upravo stojim u vašem autobusu, linija Pula-Dubrovnik. Nismo još
ni Žabicu napustili kako treba. Nekako se dogodio overbooking, prodano je više
karata no što ima mjesta i ja stojim, bez obzira što imam rezervaciju. Tko će
meni vratiti moje 4 kune? To mi je paket žvakaća.“ Eto ti ga na. Uplaši se
malo, znaj da nećemo trpiti, sad će se on ispričati ili… nešto. „Aha, dobro,
reći ću prometniku“. „M-molim? I to je to?“ „A šta drugo da radim?“. Zahvalim
mu se i poklopim. Sad će – pljesak ostalih putnika samo što nije stigao. Ja sam
Rosa Parks svoje generacije. Prvo busevi, onda vlakovi, onda cijela država. Ne
bu nas nitko j*bal!
Ništa. Muk. Ljudi šute i trpe. Stojimo i vozimo se. Barba koji je ukrcavao
prtljagu sad je u ulozi konduktera i pregledava karte. Svi šute i pružaju mu
karte. Ja sam vidjela jedno mjesto u zadnjem redu i sjela. Ne mogu više. Bole
me noge.

Vožnju sam
provela na telefonu, ne mogu gledati ljude koji samo stoje, iz dana u dan.
Bolje mi je u lažnom svijetu Facebooka i igrica. Nazivam frenda da mu javim
kako sam se ukrcala i požalim na tretman javnog prijevoza. „Šta misliš, kako je
bilo mom starom kad je iz vojske dolazio doma i morao stajati u vlaku 20
sati?“. Istina. Zar smo na istom nivou kao prije 30 godina?

Stižem u Crikvenicu, iskrcavam se,
kondukter je opet barba za borše. Uzimam svoju prtljagu i nalazim se s
prijateljicom. Treba mi hladna bira nakon ovoga…