Dok sam iznosio teorije i
ideje o zajedničkom nazivu ‘grupe’ nisam bio lišen straha koji mi je rastao u
nutrini. Nepodnošljivo mi se činilo da barem ne pokušamo učiniti nešto po
pitanju riječke literature, učvrstiti identitet autora čiji su radovi već
itekako bili zapažani proteklih godina. Dok sam držao monolog neki su bili
zabavljeni pregledavanjem izbornika na svojim mobitelima, drugi su u razbijanje
moje koncentracije uključili listanje novina koje su zatekli u ‘Cresu’, a
dvojica do najviše troje njih poklonili su mi punu pažnju. Ili su tako
izgledali pogleda čvrstog upućenog u moj brk. Pustio sam kratku dramatsku pauzu
prije negoli nastavim kad li su uslijedila pitanja o smislu svega toga. Bilo je
uglavnom kritičkih tonova na iznesene zamisli, ali slutio sam da nije baš svaka
riječ naišla na snažan otpor. Bio je to, zaključio sam, dobar znak, pa smo se
nakon dobrih dva sata, uz blago nagovaranje zaposlenice Cresa site naših
dogovaranja a i čekanja da bude točno 22 sata kad je radno vrijeme došlo kraju,
raspustili domovima. Na autobusnoj stanici
sam, dok smo još bili na okupu, zakazao sljedeći susret za nekoliko dana. A od
manjka kreativnosti u mom živčanom sustavu zamolio sam da to bude isto mjesto,
jer smo ondje mogli zadržati neometanost i nastaviti naš simpozij o
književnosti.
U međuvremenu su uslijedili
novi dogovori, prijedlozi, sugestije i prikupljanje anegdota kojima je bio
zadatak ublažiti ozbiljnost cijelog ‘projekta’. Čim smo zauzeli isti stol kao
pred desetak dana, mora da je nešto u tim sitnim ritualima magično što nas čini
i slabima i jakima istodobno, zasuli su me dobrim i ohrabrujućim vibracijama o
formiranju Ri Lita, ukratko dobio sam zeleno svjetlo za kolektivni nastup i
zajedničko čitanje. Još samo da sam mogao pronaći kakvu ljubiteljicu ili
pokrovitelja kulture i književnosti, namaknuti neku stipendiju za lokalne
autore uspjeh bi bio potpun. Ali ne živimo u romantičnom dobu, pa se moramo u
cijeloj stvari ipak snaći kako umijemo i – gotovo sami. Prva adresa kojoj se
obraćam je agencija koja se bavi marketingom, ondje je na čelu moj dugogodišnji
kolega s fakulteta i prijatelj čija rješenja za promidžbu polučuju sjajne
rezultate. Kima glavom, zapisuje nešto u blok, kaže ajmo to napravit. Jedino
što ti treba je, uputi me, dobar prostor. Bacamo nazive jedna prema drugom, to
je ping pong partija bez pobjednika. Kad smo sve riječke lokacije istrošili,
razaznajemo da niti jedno ne udovoljava kriterijima relativne udobnosti i ne
pretjerane uštogljenosti. A možda, kaže on, Filodrammatica, nastavim njegov
slijed misli. Bingo! Uskoro sam pokucao na vrata pročelnika kulture, upoznavši
ga s našim projektom i željom da nam se ustupi dvorana, svakako bez uporabe
sile i ulaganja novčanih sredstava. Umjesto da pobjegne glavom bez obzira, Ivan
posluša ideju, zapali cigaretu ondje na prozoru gradskog poglavarstva i bez
nervoze, lakoćom onoga koji razumije težnje desetak sudionika neke književne
skupine, pristane i veli imat ćete na raspolaganju tehniku i prostor, naravno.
Hopla! Ako ne bude većih ekscesa ‘Noć velikog čitanja’ bi mogla postati tradicionalna,
poželio sam si na mokrom Korzu taj dan…
Podijeli na društvenim mrežama