Inačica ovog specifičnog lokalnog izričaja postaje prekretnicom svake skupine
građana okupljene u ‘bend’, a tek povremeno i sporadičnih pojava pojedinaca
izražajnijih ega negoli ozbiljnih autorsko-izvođačkih mogućnosti. Pojavljivanje
u prvom, dakle češćem negoli u onom drugom, obliku na manifestaciji podcrtanom
etiketom RiRock označavalo je instantno stjecanje glazbenog (pazi!, ne
muzičkog) iskustva koje je katkada graničilo s imanjem licence ozbiljne akademije.
Pa da. Nije bila zajebancija. Problem je bio prostor za upražnjavanje
uvježbanih koraka.
E,
dolaskom punka i novog vala u naše krajeve, a to se provlačilo kroz veći broj
(ča lijepo sublimira trostruki album Riječki Novi Val, Dallas, 2008.) godina,
no uglavnom se spominju godine ’77, ’78 i onih par sljedećih, ova muzička
infekcija je zahvatila veliki broj omladinki i omladinaca (popularni naziv
tinejđera onog doba), koji su nezadovoljni statusom u ondašnjoj Jugi, se
zaželjeli zapadnih mirodija i okusa. Kuhala se već duže ciklona ‘novog vremena’
iznad britanskog otočja, a jedina razlika Rijeke s ostalim novovalnim sredinama
bila je ta što nam je nedostajalo klupsko ozračje nalik onome koje je imao
londonski 100’s, liverpulski ‘Eric’s’ ili njujorški CBGB. Kompenzacija se,
međutim, našla u obliku verbalne razmjene misli, kazeta i plejki koja se
obavljalo legalno na mostu s kojeg nas danas zamišljeno prati ukipljeni Kamov,
tojest ispred Konta.
Tamo
su gravitirali svi – od onih s tek novootkrivenom ikonografijom punka (par
ziherica kroz crnu jaknu od skaja, hrpa bedževa kućne izrade, isparane
traperice ispod koljena) pa do tradicionalista koji su pod rukom još uvijek
pažljivo nosili drugi i treći album ELP, YES ili Genesis (a međusobno su se
uvažavali duljinom frizure). U jednom su slagali: držali su se ograde.
Je.
Kont, možemo zaključiti, je služio za samoproduciranje i iznalaženje
frekvencijsko-ideoloških istomišljenika, a u svrhu stvaranja benda. U početku ime
bješe najvažnije. Poslije se o instrumentima sanjalo i spominjalo ih se u
kondicionalu. No, konačno, došlo bi ljeto pa se išlo radit preko omladinske,
zaradit si kintu, steći osnovne preduvjete za kupnju egzotičnih drvenih oblika
izloženih po robnim kućama ( i tada su to bile Ri i Korzo) a koji su neobično
podsjećali na prave gitare, baseve i bubnjeve. One s crno bijelim tipkama
gotovo ziher su bile, naslućivali smo, klavijature. Zapravo orgulje. Ne
sintevi.
I
tako, onda se počelo svirat. Pa i nastupat. Nije bilo baš puno izdanja tih
godina, ma kakvi&jok, tek povremeni bljeskovi poput Parafovog debija iz
lipnja 1980., pa malo kasnije pop proizvodi Denis&Denis, Cacadou Look, Fit
i skoro su 80e već na kraju! No, jedno je bilo sigurno – svi, podebljavam i
pišem velikim slovima SVI, RiRock
festivali su, ma gdje se održavali, bili krcati i pucali po šavovima od
prenapučenosti srednjoškolcima i studentarijom, tkogod i kadgod svirao. Istina,
vrijeme početka sviranja je najčešće bilo smiješno – u 18h, a malo iza 23h
publika i njihovi zabavljači sprašili bi na zadnje buseve doma.
E,
sad jurim prema ovom stoljeću. Došlo je pred desetak godina. Prorijedili se
moji odlasci na festival. Svaku drugu godinu, cirka. Zapažam sljedeće: gle,
publika sam ja (već je prošlo debelo iza 23h) i još neki moji
gotovo-pa-vršnjaci (bit će tate/mame?), izvođači, prijatelji izvođača, sve
zajedno po večeri malo preko stotinjak posjetitelja. Češkam si preostalu
frizuru i ne kontam. Možda se skrivaju ispred ulaza. Odem provjerit. Par njih
puši cigarete i natežu pive. Vratim se nazad. Unutra zatičem isto stanje kao
maloprije uz dodatke organizatora i redarstvene službe. I zbog toga se tješim
da je nekako ugodnije popunjeno. Nadalje, referiram se opet na neko drugo
vrijeme i kužim – kakav sound imaju svi bendovi! Imali su i pojedinačne tonske!
Jebote. Uznapredovala manifestacija, to vam mogu reć! Pa da.
Ipak,
rezimiram sumnjičavo, nerecipročan je odnos izdanja lokalnih cedea s publikom.
Jer, evo npr u 80ima je riječka scena na kapaljku uspjevala doći do službenih
izdanja (ako se ne varam, bilo ih je desetak), što nije bio dostatan razlog da
se manifestacija RiRock zaobilazi. Upravo suprotno, ko na dešpet valjda te je
koncerte pohodilo i do nekoliko tisuća zainteresiranih. Sad je čini se proces
izokrenut – izdanja je u izobilju a publike, pa, znate i sami, tek u naznakama.
Di
su sad išli svi? Pitanje ne traži odgovor, nikako. Zahtjevao bi dublje
sociološko preispitivanje, a sve što sam htio kroz ovaj tekst je podsjetiti na
lijep i bogat diskograski početak novog stoljeća lokalne scene… bez
cmizdrenja oko ovog ili onog…
Priznajem,
razbijao sam glavu oko redoslijeda bendova, dal da to radim prema učinku,
popularnosti, kronologiji objavljivanja albuma, abecedi, važnosti, utjecaju?
Odlučio sam: počinjem sa slovom
M
ManDrill su se zvali do pret ko leto. Nekad su u sklopu
promocije se oblačili u banane. Htjeli su ukazati na stanje u državi ili su
naprosto se zaigrali na majmunsku temu? Pitajte njih da ja ne moram nagađati. A
onda su ih skužili pravi američki Mandrill i poručili im preko interneta nek si
izvole promijenit ime jer će inače bit… pa ko zna čega, al dvojim da bi
izvukli warholovsku bananu iz svega. Pametniji popušta pa su se ovi naši
simpatičniji prozvali Mandrili. Ali, pod prvim imenom imaju ipak dva albuma, Embyo
objavljen još 2002.godine za Croatia records, ambiciozno sniman i miksan, no s
oprezom dočekan od strane kritike i publike unatoč perspektivnoj kombinaciji
žensko (Tea Grujičić) – muškog (Ćoza) vokalnog nadmudrivanja. Formulu preuzima
malo poslije Tha B.Inside, a ManDrill se pregrupiraju bez Tee i Jimmyja na
gitari te snimaju iznenađujući P (2006., Aquarius Records).
Album
je polučio ekstra, kako se nekoć znalo napisati, smash-hit Ljubio, valjao s odličnom
vizualizacijom na temu transvestizma. Uspješnosti pjesme nikako nije odmogla
činjenica što je poslužila kao podloga za jednu reklamu koja se bjesomučno
emitirala na nacionalnim i privatnim televizijama. Bravo, momci, za
poduzetnički duh! S, konačnom vjerujem, promjenom imena u Mandrili, kvartet kao
da je zauzeo i puno ozbiljniji produhovljeniji stav. Odlaze na kontempliranje u
lokalni Tibet, te se vraćaju prosvjećeni s najboljim albumom u
karijeri. Nikad bolja ritam sekcija Dale – Robi zakucava svaki takt u savršenom
tempu, Ćoske briljira melodičnim rješenjima, Tomo jedva da je prešao dvadesetu
a već onako vlada gitarom ko da mu je izrasla iz ruke! Koncertno oduvijek
moćni, međusobnom kemijom sljepljeni, Mandrili postaju pravi žilavi rock bend s
tendencijom probijanja nacionalnih granica. Ali, avaj, taman kad su se
zahuktali i priprijetili – ode Dalibor Bubnjar! Pritisnut obavezama i
egzistencijom prepušta mjesto nikom drugom negoli mom negdašnjem kolegi Alenu
Tibljašu! Mandrili su dobili novog autorskog i sviračkog genija, to nema
sumnje. Uvjerio sam se u to i osobno kad sam imao sreće, pred nekidan, u
studiju s njihovim producentom Matejom Zecom, preslušati dio novog materijala.
Mandrili, to vam mogu odmah reći, ne stoje na mjestu. Jok!
p.s.
za potrebe Kocijančićeve ploče pojavili su se pod alter egom Les Mandriles.
MORSO su na sceni pod ovim pseudonimom već od 2007. Prije
su se skrivali iza imena Tha B.Inside. Još prije prije Tha
Bitch Inside. Iza sebe imaju i funky pop talijansko samba veseli album nazvan Sami, objavljen 2004. za Suzy, čiji je
producent Saša Markovski. CD danas spada u čisti opskuritet jer je nenabavljiv
u bilo kom bolje ili loše opremljenom shopu, pa ga možete tražiti, ako imate
sreće i naći, samo na ebayu za velike novce. Nema ga ni na netu. Kao da su
htjeli to vrijeme i stanje mozga ostaviti zauvijek iza sebe iznenadno se odriču
imena, spota, kompletnog nasljeđa u korist sjajnog debija iz 2008., Izlog, objavljenog za Dallas Records.
Album je to tamnog gustog zvuka, molskog ugođaja i moćnih stadionskih refrena.
Ivana i Stane, dva lead vokala, uvjerljivo plove na valovima snažne Matejeve
produkcije, a izvedbe samih pjesama su uzdignute do komercijalnih pop standarda
svjetske recentne diskografije. Hipnotičnost i melakolična magija prisutna je
kroz cijeli Izlog, a korijenje tom
ugodnom pop rocku možda se mogu tražiti u nekim svjetskim uzorima, što je
zapravo na koncu irelevantno, jer su Morso potpuno zaseban element na, naravno,
lokalnom i nacionalnom nivou. Novi album, obećano mi je, izlazi do kraja,
istaknuto je, ove godine.
MANOFON je prije projekt negoli bend, a sastoji se od dva
virtuoza: ručnog (mano) prebirača po
klavijaturi Vedrana Križana i glasa (fon)
Borisa Štoka. Prvi je znan od vremena… e, sad malko valja skočiti u povijest.
Naime, Vedran, klinac u dobi od 15 godina snima prvu longplejku naziva Noću mi se često… (Helidon, 1985) s
grupom Arkana.
Album je izašao, ali
malo tko je svjestan te činjenice pa se bend uskoro razilazi, te vunderkid
dobiva poziv u Denis&Denis, pa onda u Laufer, &4, i samo on zna kamo
sve ne, e da bi se ustalio s Belanovim Fiumensima, od druge polovine 90ih.
Štok, za razliku od njega, nema tako bogati portfoljo, ali ima fenomenalni,
tada tek, debi album s grupom Quasarr. Ali o njima kasnije pod Q. Nesumnjivo
talentirani tekstopisac, vladatelj najistančanijih vokalnih akrobacija i u
Manofonu se s lakoćom izražava, ne čuvajući ekskluzivno svoje kvalitete za
matični sastav. Ugodan pop proizvod objavljen krajem 2008. za Menart, pod
nazivom TV um i imao je lijepu radio
difuziju, no tek sporadične žive prezentacije. I njihov je novi album gotov, i
da, slušao sam jedan dio, i da, opet će se vrtit na radiju. Jel kužite koliko
nas novih albuma očekuje ove godine? Ko da je sljedeća stvarno zaključna pa svi
hrlimo u studio prije negoli nas zatekne majansko proročanstvo o kraju svijeta?
MY BUDDY MOOSE su kvartet kauboja. To im je ukratko ID. Vole
amerikanu u teoriji, a bome i u praksi primjeniti na kvalitetan način. Počeli su
s garažnim zvukom još od vremena kada su Luka i Pišta bili članovi Avlijanera,
odnosno neprežaljenih Stoned Cows. Sredinom su prošlog desetljeća, skoro
nenajavljeno, objavili debi za zagrebačkog nakladnika Dancing Bear.
Album je
sadržavao hit teme Streets i Ocean, sve na engleskom. Taj čas, to mi se učinilo
neprelaznim minusom za naše škrto tržište. Ipak, bez obzira na moje njurganje
album je pronašao svoje konzumente, najprije u Rijeci, a onda su se
izbezobrazili pa su MBM počeli širiti svoje country rock+roll pipke u
inozemstvo. Neka sam bio u krivu. Prošle su MMX godine objavili, po mnogim
portalima, jedan od najboljih albuma, Wonderful
Feeling of Emptiness. Na trenutke taj
aktualni zvuk rustikalnog eklektičnog rock blues countryja Mooseovaca koincidira sa svjetskim suvremenicima iz žanra americane
i pitanje je možda samo vremena kada će ovi opasni (ko ih ne pozna, dakako)
tipovi zasvirat na istom stejdžu s Wilcom. Autor i multiinstrumentalist benda,
Luka Benčić literarnu inspiraciju je za taj drugi album nalazio posvuda – od
kikarina kave ujutro do dna boce koja je prethodno sadržavala neprimjerene
promile alkohola, ali i istraživanja vlastitih strahova i njihova projiciranja
u stvarni svijet. Muzički eksperiment albuma je pak simpatični tex mex na rusko-čečenskom
španjolskom Las nubes peligosas. Ostalih 11 stvari jasno ukazuje da MBM ulazi u
studio uvježbani, s potpuno jasnom vizijom o konačnoj verziji pjesme, materijal
je pročišćen i dobro produciran, a ugošćuje i dva važna imena svjetske scene,
Chrisa Eckmana i Howe Globea. Što je vrlo dobar marketinški potez, a svakako bi
u budućnosti mogao biti ako ne ključnim onda barem bitnim kreditima za nastupe
po svjetskim pozornicama. Instrumentalno i kreativno MBM su na vrhuncu
stvaralačke moći i dojma sam da im dogodine slijedi novo iskušenje u obliku
trećeg albuma…
p.s.
senzacionalni su uživo
Podijeli na društvenim mrežama