Kolumna “Paviljon Ri” o prvom riječkom band aidu iz 1988. godine

Moda zvana band aid (zamalo napisah band aids, hm) bješe davno, još tamo negdje osamdesetih. Ekipa iz EPK ovih je dana oživjela jučerašnje recepte za privlačenje javne pozornosti i to načelno ne mora biti loše. Nije važno otkad su i čiji recepti, važno je koliko su uspješni, funkcioniraju li u aktualnim okolnostima. U EPK slučaju to ćemo tek vidjeti, pa da ne zabrzam odgovorom…

Dok se on ne ukaže, zaviriti mi je u osamdesete, tek da se podsjetimo jučerašnjih riječkih glazbenika i onovremenih odvažnika. Ovo potonje poradi podatka kako je riječ o ekipi koja je odlučila djelovati društveno odgovorno, aktivistički, za što je u svako vrijeme potrebna doza hrabrosti, pa tako ni ono jučerašnje nije bilo iznimka. Vi biste mimo moćnika, imate neke svoje socijalne, ekološke, obrazovne i slične filmove u glavi o društvu u kojemu živite? Za to grdno oboljenje postoji iz perspektive moćnika univerzalan odgovor – brzo ćete otpjevati svoje. A ja dodajem – o vama ovisi hoćete li na njega pristati ili ne.

Eko-pokret otpora

Prvi riječki band aid formiran je u sklopu ekološko-medijske prosvjedne akcije Zvuk za zrak, što ju je 1988. godine realizirao band aid nazvan Ri-val. Bio je to prvi band aid u Hrvata. Znam već teoriju kako se prvi i prve zauvijek pamte, ali podjednako znam i to kako se uman čovo ne smije oslanjati na teoriju, odnosno kako je dobro neke stvari zabilježiti jer je memorija nepouzdan drug. Bilježim zato kako su, zbijeni u redove ovdašnjeg eko-pokreta otpora, taj bend činili sljedeći članovi gradskih rock-grupa, plus samostalni izvođači: Dušan Ladavac, Raoul Varljen, Zoran Štajdohar Zoff, Zoran Klasić, Damir Martinović Mrle, Zoran Prodanović, Davor Oreb, Igor Willhaim, Orijen Modrušan, Dean Škaljac, Leo Rumora, Alenka Mendiković, Giovanna Kirinić, Tanja Simić, Suzana Kožić, Jasminka Simić, Edi Kraljić, Predrag Kraljević, Goran Ušljebrka, Bojan Mušćet, Zvonko Lakčević, Zoran Medved, Stanko Božanić, Žanil Tataj i Meri Trošelj.

Na djelu je, dakle, bila onodobna riječka supergrupa koju su čini članovi Parafa, Grča, Leta 3, Idejnih nemira, Grada, Ogledala, Cacadou looka, Denis & Denisa, Termita, VIA Viktora Kunsta, Excessa i Porko Dija, uza začin u obliku samostalnih glazbenika. Na djelu je, dakle, bila onodobna riječka supergrupa.

Njoj se na snimanju u ljubljanskom studiju Tivoli pridružio Pero Lovšin iz Pankrta, kao specijalni gost. Ništa logičnije od toga, Ljubljana i Rijeka bijahu već u to doba oficijelno zbratimljeni gradovi, što je i supkultura tih gradova čitala na svoj način, bratimeći ljubljanski i riječki pank. Eto, i pokret otpora gdjekad može biti, kako se u to doba znalo reći, „na liniji“.

Dokazujući kako se može medijski djelovati suprotno od sustava, ma koliko on bio demokratski deficitaran, akcija je iznjedrila nosač zvuka, EP Zvuk za zrak, s dvije glazbene teme, Učinimo nešto (u dvije verzije) i Ne za N.E. Danas je on diskografski raritet. Poput dobrog dijela ostalih sugrađana, riječki rockeri željeli su udisati tvorničkim dimnjacima neuprljan zrak. Uzmite u obzir kako govorimo o vremenu kada je Rijeka bila različita od današnje, što će reći u čvrstom stisku brojnih industrijskih pogona koji su moćnom gestom zauzimali velike teritorijalne dijelove gradskog organizma. Uključujući njegov zračni dio, kojega je građanima bilo udisati. I boriti se za nj, jer doista nije svejedno što se udiše.

Pritom se nije ostalo u uskim gradskim okvirima. Riječki glazbenici okupili su se da „pjevaju glasno jer sutra bit će kasno“ i na taj način skrenu pozornost na kisele kiše koje su uništavale istarske i goranske šume radom TE Plomin i Koksare Bakar, također na tadašnje sve zornije onečišćavanje ovdašnjih dijelova Jadranskog mora.

Idejni autor priče o Ri-valu bio je Bojan Mušćet, novinar omladinskog lista Val, član redakcije u kojoj se podosta toga aktivističkog zakuhavalo. Jesam li rekao kako se akcija odvijala nasuprot sustava? U neobičnoj državi kakva je bila socijalistička Jugoslavija, to je bilo moguće i u obliku koji je sam sustav podržavao, potpisujući vlastitu kontradikciju. Znakom je toga podatak kako je izdavač EP-ja bila KOO SSOH ZO Rijeka, što je kratica za Koordinacijski odbor Saveza socijalističke omladine Hrvatske Rijeka, u ime koje je izdanje potpisao Bojan Pajdaš. Izvršni je producent izdanja bio Dallas Records.

Učinimo nešto

S kakvim rezultatom je sve učinjeno? Odgovor na prvu loptu upućuje na činjenicu kako je tema Učinimo nešto bila je najslušanija pjesma 1988. godine na riječkom području. Gledajući nešto šire, Zvuk za zrak prvog riječkog i hrvatskog band aida bio je jedan od burevjesnika novih vremena. U to se doba očekivalo demokratskih, ili barem demokratskijih od dotadašnjih. Kao i svako prevratničko očekivanje, danas nam je jasno kako je sadržavalo notu naivnosti, što ponajmanje ima veze s glazbom. Demokracija se u novim vremenima pokazala kao manje-više prazna riječ, riječ iza koje stoji promjena svedena tek na promjenu adresa na kojima je stanovalo sve ono što su simbolizirali jučerašnji komiteti, iz kojih se krojio život onima izvan komiteta. Izbor se sveo na to hoće li vas jahati Kurta ili Murta. Komitet je u gradu jučer bio jedan, danas ih je dvadesetak. Što ti je napredak…

Ali, da ne završim u tamnim tonovima – pjesma nas je održala, njojzi hvala. Hoće li Moj grad današnjega riječkog band aida biti na visini učinjenog u režiji svoga prvog prethodnika, uključujući još nekoliko gradskih band aidova koji su djelovali u međuvremenu, to još ne znamo. Držim palčeve da je odgovor pozitivan.