To
je fotografija partizanskog big bossa Josipa Broza Tita s povezanom ranjenom
rukom, nastalom na prvoj ratnoj crti tijekom bitke na Sutjesci.
Bitka
na Sutjesci? Podsjetimo se, bitka se događala od 15. svibnja do 16. lipnja
1943., što će reći prije „okruglih“ 70 godina. O njoj smo u poraću učili, onom
poraću, znali sve što se valjda trebalo znati o još jednom Wermachtovom
neuspjehu na Balkanu, pogibiji zapovjednika Save Kovačevića, ranjavanju Tita,
žrtvi vjernog psa Luksa itd. Službena šifra teme u školskom programu? Peta
neprijateljska ofenziva.
Iza
mitskih sekvenci toga ratnog poglavlja – postupcima stvaranja mita u tom je
slučaju teško oduzeti razložnost, ne samo iz onodobnoga, nego i današnjeg
rakursa – stajale su vrlo krute činjenice, koje na ovomu mjestu ponavljam zbog
apostrofiranih mlađih čitatelja. Cilj napadačke operacije nacističkih snaga bio
je uništenje jugoslavenskih partizanskih jedinica, okupljenih u blizini rijeke
Sutjeske u jugoistočnoj Bosni, i time „konačno rješenje“ partizanskog pitanja
na Balkanu, nakon što se isti cilj izjalovio u bitki na Neretvi. Kodni naziv u
njemačkim planovima? Operacija Schwartz. Na strani napadača na teren je stiglo
127 tisuća vojnika (njemačkih, talijanskih, ustaških, bugarskih), dobar dio
njih u tenkovima i s više od 300 zrakoplova, na strani partizana našlo se 18
tisuća (uvijek se isticalo: slabo naoružanih) boraca Jugoslavenske
narodnooslobodilačke vojske. Učinak? Onaj iz kojeg izrastaju legende.
Bijah
na Sutjesci, točnije na Tjentištu, krajem 1970-ih, na maturalnom putovanju, u
vrijeme kada je srednjoškolcima bilo uobičajeno putovati državom u kojoj su
živjeli. Je li to bilo pod geslom „Putovima AVNOJ-a“, „Upoznaj domovinu da bi
je više volio“ ili kojima sličnim, manje je važno. Pojedinosti vezanih uza
zaustavljanje autobusa s učenicima tadašnjega riječkog Centra za kadrove u
obrazovanju i kulturi (današnje Treće riječke hrvatske gimnazije) na Tjentištu
i posjeta tamošnjem spomeniku ratnim zbivanjima ne sjećam ponajbolje, sve je
ostalo u memorijskim fragmentima. Ali, danas mirne duše mogu reći da mi nije
žao. Ima mitova koji izrastaju iz najboljega, realnog materijala i dobro je
suočiti se s njim.
Pa
kad je već tako, zašto tomu istom mitu, na njegovu 70. obljetnicu, ne bismo još
ponešto dodali? I to s pogledom na glasovitu Titovu fotografiju u kojoj se
pojavljuje kao ranjeni zapovjednik, na prvoj borbenoj crti?
Ono
što o fotografiji znamo je sljedeće: Nijemci su 9. lipnja 1943. zamalo uspjeli
u nakani da Tita likvidiraju, zahvaljujući bombi koja je pala pored skupine
boraca s njim, na lokaciji Milinklade, na brdu Ozren, podno Tjentišta. Prema
sjećanjima, spasio ga je od pogibije njegov njemački ovčar Luks, koji je
trenutak pred eksploziju projektila skočio i zaklonio gospodara tijelom. Žrtva
nije bila uzaludna. Grupa je potom stigla u selo Bogovići, na planini Romaniji.
Zbog sigurnosti, Tito je od 18. do 20. lipnja boravio u spilji iznad sela, i tu
ga je, pred spiljom, u društvu dr. Ivana Ribara, fotografirao (izvjesni, barem
meni) Savo Orović. Eto, zahvaljujući snimci, kako to već s legendarnim
situacijama biva, koje daju priliku i manje eksponiranim osobama, u povijest
uđe i fotograf Orović.
Dobro,
ali zašto samo on? I mi Riječani u toj priči imamo u ruci neke adute. Taj se
adut naziva Dragica Milinčić.
Partizanska
bolničarka Dragica Milinčić prisjetila se epizode s Titovim ranjavanjem kao
stanovnica grada na Rječini 1960. godine. Prema tada zabilježenim riječima,
Tito je s jednog brežuljka kod Milinklada promatrao dalekozorom tijek bitke, u društvu španjolskog
borca Đure Vujovića i šefa savezničke vojne misije, kapetana Bill Stewarta.
Područje uz brežuljak zasipala je vatra njemačkog i talijanskog topništva,
pomognutog napadima zrakoplovstva. Nije trebalo dugo da bude napadnuta i uzvisina
sa spomenutom trojkom, na koju se okomio njemački zrakoplov, bacajući bombe. Jedna
bomba eksplodirala je u neposrednoj
Titovoj blizini. Luks je u trenutku eksplozije skočio u zrak, a komad rasprsnutog
projektila, čija je putanja bila usmjerena prema Titovoj glavi, usmrtio je psa.
Drugi leteći komad metala završio je u Titovoj ruci. On je pao, ruku je oblila
krv. Dim se nije stigao ni razići, a na brežuljak je dotrčala bolničarka
Dragica. Ugledala je tri čovjeka na tlu. Dvojica nisu pokazivala znakove
života. Onoga koji je to jedini učinio, podigavši se, nije prepoznala.
– Jesi li ranjen,
druže?
– Da, malo, u ruku.
U torbi koju je nosila, potražila
je zavoj.
– Nije teška rana – kazala je.
– Naravno, nije to ništa – osmjehnuo se
ranjenik.
– Imao si čudnu
sreću, druže.
Previla mu je ruku, vezala
zavojem oko vrata, da ne bi, viseći, krvarila još više.
– Hvala ti,
drugarice.
– Ništa, ništa,
druže.
– Ako preživimo,
javi mi se poslije rata da ti još jednom zahvalim.
– Što ćeš mi
zahvaljivati, jesmo li drugovi? A poslije rata, tko zna gdje ćeš ti, a gdje ja
biti.
Vrativši se u jedinicu, našla
se pred zapovjednikom. U pogledu mu je bio upitnik.
– Znaš li ti koga si maloprije previla?
– Što ja znam, neki nepoznati borac.
– Nepoznati, kažeš.
To je drug Tito!
– Drug Tito?!
Zanijemila je. Bit će da
zapovjednik ima neki svoj, vrlo specifičan osjećaj za humor.
– Ma kakav Tito,
što se šališ?! Gdje bih ja naišla na druga Tita!
– Kad ti kažem, ono
je Tito!
Dragica je zabezeknuto
pogledala prema uzvišici s koje je ranjeni Tito nastavio promatrati bitku.
Partizanske brigade probijale su se iz obruča.
Poslije
rata, Tito je saznao gdje živi bolničarka koja mu je spasila ruku i prihvatio
se kumstva njenom prvom djetetu.
Danas,
70 godina nakon nastanka ove male povijesne storije, kakav bi mogao biti njezin
zaključak? Naravno, način na koji je događaj ispripovijedan, recimo to tako, ne
srami se uključene mitske aure. Zašto bi i trebao? A zaključak, ne mislim ga
pisati. Pametan čitatelj shvatio je sve što treba već u redovima koji nude informaciju
o odnosu snaga na Sutjesci. Osobno, danas tu informaciju, za razliku od
srednjoškolskih dana, kada mi je cijela povijest antifašizma u Drugom svjetskom
ratu na ovdašnjim koordinatama bila samo još jedna školska gnjavaža (sorry, vrijedni
naš profesore Škarpa!), danas tu informaciju čitam sa strahopoštovanjem. Ostalim
čitateljima pak, koji dvoje o smislu aktualnog dohranjivanja mita o Sutjesci, u
sklopu toga i o smislu podsjećanja na epizodu s bolničarkom Dragicom Milinčić,
neka nebo pomogne.
I
neka bude milostivo, bez bombi.
Podijeli na društvenim mrežama