Riječanka prvakinja Indije u plivanju

Umjesto Amerikanke u Parizu, naša djevojka u Indiji? Da, i
to naša u primorskom smislu riječi: Indijka Antica je, u doba o kojemu
govorimo, zapravo naša mala s Hreljina. Priča počinje sredinom 1960-ih, točnije
1965. godine, kada je njezin otac, radeći kao predstavnik brodarske kompanije
Jugolinija u indijskoj državi Maharashtri, doveo u glavni grad te države, tada
petomilijunski Mumbai (tada Bombay) i ostatak obitelji. Tako su se s ocem u
dalekoj, mnogoljudnoj zemlji našli mala Antica, njezin brat i mati. U novom
gradu krenula je u gimnaziju, a slobodno vrijeme započela u cijelosti
posvećivati tamošnjem novootkrivenom bazenu. I to s takvim uspjehom da je ubrzo
postala, kako ju je ubrzo prozvao indijski tisak, „miljenica bombayskih
plivališta“.

Novinari
bijahu u pravu: djevojka nije samo suparnice u bazenu odreda pobjeđivala, nego
i prisvojila državne plivačke rekorde u gotovo svim natjecateljskim
disciplinama, s jedinom iznimkom u prsnom stilu. Ni to joj nije bilo dovoljno,
zasjela je u sam sveindijski vrh, postajući plivačica broj dva, ravno uz bok domaćoj
plivačkoj zvijezdi Rimi Dutta. Gdje god se Rima uspinjala na pobjednički tron,
Antica se uspinjala za njom, pušući joj bez prestanka u vrat. Jesam li rekao –
uspinjala za njom? Ne posve točno. U plivanju mješovitim stilom, uloge su se
našle zamijenjene, pa je Rima mogla samo gledati u Anticu kako joj za zamah
ruke odnosi titulu najbrže indijske plivačice u toj disciplini. Kao da to nije
dovoljno, Antica je pobjedu podcrtala indijskim nacionalnim rekordom, koji će konkurentice
potom uzaludno „napadati“ godinama. Tomu je pridodala titule najbrže indijske
plivačice na 100 metara slobodno, 1965. i 1967. godine.

Pogled
u interijer obiteljskoga stana Miloševih u Mumbaiju krajem 1960-ih bilo je
teško odvojiti od vitrine prepune sportskih trofeja. U njoj je stajalo sedamdesetak
pehara, isto toliko diploma, također tridesetak medalja.

Je
li se našijenka Antica u indijskim bazenima osjećala usamljeno? Ne baš. Godine
1967. popis ženskih plivačkih rekorda indijske države Maharashtre pružao je
intrigantnu sliku: na prvim mjestima moglo se pročitati ime Antica Miloš, na
drugom Minca Ambrožić. Obrazac u kojoj se u istoj priči našla Antičina pratiteljica,
očito naših korijena, bio je sličan, jer je i Minčin otac tih godina radio u
Mumbaiju kao predstavnik jedne naše tvrtke. Ni dečki se nisu dali, valjda da ne
ostanu u ženskoj sjeni: njihova braća Rajko i Franci također su izborili za
mjesta u krugu najuspješnijih plivača države Maharashtre.

Uživajući
u plivanju, Antica nije kanila zadržati tajnu dobrog kretanja u vodi samo za
sebe. U gimnaziji se dobrovoljno prihvatila posla plivačkog trenera. Ujedno se
učlanila u gradsko Udruženje spasilaca, posao koji se ne ograničava na dobru
plivačku vještinu, već traži i sposobnost plivanja u odijelu, znanje izvlačenja
davljenika, umješnost u pružanju prve pomoći i štošta drugog. Kao učenička
predstavnica, izabrana je u upravljačka tijela škole, što je prije nje bilo rezervirano
samo za Indijke ili Britanke. Posljednje godine u toj školi, 1968, glasovima
nekoliko stotina učenika i nastavnika, Antica je izabrana za najpopularniju
učenicu.

Dane
indijske slave svoje kćeri obitelj Miloš ostavit će iza sebe 1969. godine, kada
na stol stiže odluka o povratu u domovinu. Umjesto plivačkih, u Rijeci će prednost
dobiti neke druge obveze, studentske, na Ekonomskom fakultetu, koje će tražiti
mnogo vremena. A i stanovanje na Hreljinu, u doba kada automobili nisu bili
brojni kao danas, nije išlo na ruku bavljenju sportskim aktivnostima, pa je
Antica odustala od plivanja. Je li se tomu tkogod poveselio? Jest, Rima Dutta,
čim je dobila informaciju o odlasku Antice u matičnu zemlju. Time je ostala bez
najopasnije konkurentice. Štoviše, Rimi više ništa neće htjeti prepuštati
slučaju – zaputit će se na usavršavanje plivačkih vještina u SAD, te po
povratku u Indiju još čvršće zavladati tamošnjim bazenima.  

Antica
Miloš danas? Živi na svom Hreljinu, gdje je možete pronaći pod prezimenom Polić.
Zaposlena je kao ekonomistica u projektantskoj tvrtki Navis Consult, a plivačka
epizoda ostala je tek u osobnoj i obiteljskoj memoriji. Povremeno je osvježi
tek okretanje stranica albuma s fotografijama iz mlađih dana i brisanje prašine
s brojnih pehara i medalja, onih istih što su svojedobno ukrašavali stan u
glavnom gradu države Maharashtri. Kada je ovih dana podigla telefonsku
slušalicu na neočekivan poziv kolumniste ovoga portala, nije teško zamisliti njezino
iznenađenje.

–
Vas zanimaju moji plivački dani u Indiji?! Ne mogu vjerovati…              

Da,
prošlost zna pokucati na vrata kada joj se najmanje nadate.