Riječka disko-groznica 60-ih

Rijeka
je svojim diskotečnim prostorima držala korak s najbližim okruženjem. Bez
obzira je li riječ o prostorima otvorenim gotovo isključivo za ples pod
ravnateljskom rukom DJ-a ili pak korištenim za tu namjenu periodički.

Jedan
od dokaza tomu nalazio se u Ulici Milana Butkovića, a djelovao je pod klupskim
imenom Mustafa. Nakon višegodišnjeg rada, te stanke u aktivnostima sredinom
desetljeća, Klub je iznova živnuo 1968, tada već kao standardan disko-prostor.
Za njegovim DJ-svetištem učestalo se viđalo Vladu Bebeka i Borisa Vidića,
povremeno Biserku Krušvar i još poneke „jahače ploča“, koji su za gramofonom
veselili do 500 djevojaka i mladića, koliko je klub mogao primiti.

Istim
putem krenulo se u Kružnoj 8, na prvom katu, gdje je siječnja 1969. otvoren
Omladinski klub Mladi. Bio je to prostor Mjesne zajednice Brajda, koji su dečki
i djevojke toga dijela grada uredili dobrovoljnim radom i pokrenuli u njemu
disko-klub. Zaduženi za plesne ritmove našli su se Kosta Radak, Dražen Kurpis,
Mladen Sapunar i drugi. Na raspolaganju su imali gramofon i klasični magnetofon
s pojačalom, te neizbježni mikrofon, za verbalne začine programu.

Posebno
se zvučno dragocjenom u klubu Mladi pokazivale ploče iz kolekcije Koste Radaka.
Prema njegovu priznanju, DJ-ovskom poslu učio se od Tonyja Princea, voditelja
glazbenih emisija Radio Luxembourga. Nije se ustručavao ni vlastitih light show
inovacija, poput one kada je na vrteći „tanjur“ gramofona Tesla stavio
kartonski tuljac obložen nasjeckanim zlatnim staniolom. To je, osvijetljeno i
vrteći se, dalo dojmljiv vizualan učinak po okolnim zidovima, na oduševljenje
rasplesane gomile. Prema sjećanju Dražena Kurpisa, bilo je i inverznih
rješenja: na gramofon se stavilo izbušen kartonski valjak od deterdženta, u
kojemu je visjela žarulja u boji, pa su tako dobivene zrake šarale prostorom
gramofonskom brzinom od 16, 33, 45 ili 78 okretaja u sekundi. Nema dvojbe,
parola „Snađi se, druže!“ imala je (doslovce) svijetlih trenutaka.

Sličnu
vrstu snalažljivosti demonstriralo se i u glazbenom programu: pripremajući se
za plesnu večer, Kurpis je prethodno znao magnetofonom snimati cijeli program,
uglavnom s Radio Luxemboruga, brišući potom sa snimke glas njegova DJ-a, te
ubacujući ovdašnje jinglove, najave i komentare.  

Živahnost
u prizemlju zgrade, gdje se nalazio susjed imenom Palach, potaknut će pred kraj
godine Radaka na transfer. U Palachu je 
isti posao prethodno obavljao Slobodan Pudar, a naslijedit će ga DJ
Vrtiploča (Radakov umjetnički pseudonim), DJ Vuk, Ivica Saftić, Miodrag
Stojiljković Đuza i drugi. Radak je glazbu u Palachu puštao s ploča i
magnetofonskih traka. Udruženih snaga s Nikšom Vitkovićem, autorski potpisuje
Palachovu prvu napravu za light show. Egzotičan uređaj bio je načinjen od
programatora stroja za pranje rublja i žarulja u boji, što je rezultiralo uzbudljivom
novošću u klupskom interijeru, „trčećim svjetlom“ po prisutnim zidovima i
glavama. Koristi ujedno fotografske slajdove, između čijih površina stavlja
manju količinu tuša u boji i tako dobivenu vizualiju projicira na zidove, a oni
se psihodelično „cijede“.

Jedna
od privlačnijih gradskih disko-lokacija je i Klub 29. Riječani su znali za
njega još od 1966, kada je otvoren pod imenom Omladinski klub 29. novembar, u
Ulici Maksima Gorkog (kasnije Laginjina, prostor Chipoteke). Zahvaljujući
dobrovoljnom radu mladića i djevojaka te i susjednih ulica, prostor je
preuređen i iznova otvoren lipnja 1969. Programska novost? Disko-večeri. Ploče
su se na gramofonu zavrtjele pod rukom Renata Stavera. Sukladno običaju,
posjetitelji su u njima uživali subotom i nedjeljom, od 18 do 23 sata, a
prednost su imali oni s klupskim članskim iskaznicama. Staver je obavljao
dužnost DJ-a otprilike jednu godinu. Naslijedio ga je Budimir Škara. Klub je
imao dvije plesne površine, mogao je ukupno primiti 200 posjetitelja. Škara će tu
biti stalni DJ do konca godine, a onda predaje mjesto Dušku Novakoviću.

Prema
mišljenjima dijela suvremenika, prvi „pravi“ disko-klub u Rijeci – ma što to
značilo – otvoren je u Neboderu lipnja 1969, pod imenom Disco-klub 14. Uza
svakodnevno radno vrijeme od 20.30 do 1 sat, brzo je postao vrlo omiljeno
okupljalište mladih Riječana. Neće dugo proći do pojave konkurencije pod istim
krovom. Ona se začela u interijeru bivšega Neboderova noćnog bara sa „stražnje“
strane zdanja, koji je godinama funkcionirao kao sastajalište gradskog
podzemlja, a od listopada 1969. kao omladinski klub.

Ta
će faza okončati kada se za prostor zainteresiraju Dario Ottaviani  i Toni Habčić, te s njegovim vlasnikom sklope
ugovor o otvaranju disko-kluba. Bivše carstvo noćnih dama dobilo je ime Stereo
70 i otvoreno lipnja 1970. Za gramofonski pult stao je Remigio Gabre, slijedili
su ga Duško Novaković i Miodrag Stojiljković Đuza. Mlade nije u novootvoreni
Stereo 70 privukla samo glazba, pa ni podatak da je riječ o jednom od
najmodernijih disko-klubova u državi, nego i interijer. Oko su u njemu
privlačili bijeli slamnati separei koji su podsjećali na afričko selo, plesni
podij natkriven slamnatim „krovom“ i crno obojeni zidovi na kojima su se našle
prilijepljene novinske stranice.

Plakati
na gradskim ulicama pozivali su Riječane krajem 60-ih i početkom 70-ih na
disko-programe također u: disko-klub ulice Luki, Sayonaru, Car Emin, bivši
prostor Radio Rijeke na Kozali, prostor Mjesne zajednice Trsat i druge.

Kraj
riječke disko-priče? Taman posla. U to doba, negdje preko bare, John Travolta
tek je razmišljao ima li smisla vježbati prve plesne korake. Njegovi budući
riječki poklonici u svojim su domovima pomalo izgubljeno stajali uz prozore,
šarajući pogledom prema moru, kao da očekuju da bi otud moglo nešto stići…