Tko je 17. svibnja 1954. poželio uživati u prvom nastupu
netom formirane Riječke filharmonije, mogao se u večernjim satima zaputiti
prema tadašnjemu Narodnom kazalištu Ivan Zajc, gdje ga je čekao glazbeni
kolektiv pod ravnateljskom rukom Borisa Papandopula. Program je bio podijeljen
u dva dijela. Prvi su činili Glückova uvertira operi Ifigenija u Aulidi, Bachov Koncert
u d-molu za dvije violine i gudački orkestar, te Respighijeve Ptice, suita za mali orkestar, dok je
drugi nudio Dvoržakovu IX. simfoniju
u e-molu, op. 95, poznatu pod nazivom Iz
novoga svijeta. Solističkih dionica u Bachovu djelu prihvatila su se braća
Božidar i Mirko Gorše, koncertni meštri opernog orkestra. S pozivom na tu glazbenu
večer, iz gradskoga su Koncertnog ureda proslijedili javnosti informaciju i o
sljedećem nastupu Filharmonije, najavljenom za početak lipnja. On je planiran u
suradnji s Udruženjem kompozitora Hrvatske i bio je zanimljiv zbog programske
usmjerenosti isključivo na tih godina nastale radove hrvatskih skladatelja
Dumičića, Papandopula i Sakača. Solistička uloga pripala je mladom pijanistu
Vladimiru Raukaru. Repertoarnim se odabirom pametno htjelo da Filharmonija,
pored izvođenja standardnih naslova iz simfonijske literature, upozna gradsku
publiku s recentnim ostvarenima domaćih skladatelja.
Prvi nastup Riječke filharmonije bio je kruna aktivnosti
koje su gradski kulturni radnici inicirali da bi grad dobio takvu glazbenu
instituciju nekoliko godina prije. Riječ je o 1951., moguće i 1950. godini. Živost
na području gradske klasične glazbe pokazala se ujedno početkom rada Komornog
kvarteta u listopadu 1953. godine, što su ga pokrenuli Božidar Gorše (violina),
Mirko Gorše (violina), Ivica Franić (viola) i Bogomil Čehovin (čelo), članovi
riječkog opernog orkestra. Kvartet će sljedeće godine evoluirati u Riječki
komorni ansambl. Sve se u vezi s Filharmonijom odužilo zbog činjenice da su se
na tada sročeno pismo namjere nadovezali realizatorski koraci koji su patili od
bolesti poznate pod dijagnozom „neuspješnost“. Za to je bio dijelom dogovoran inicijativni
odbor, koji je učestalo mijenjao članstvo, a dobrom tijeku koraka nije pomogao
ni manjak senzibiliteta u dijelu okruženja, također uvijek prisutni financijski
upitnici. No, dio gradskih glazbenika i ostalih kulturnih radnika nije bacao
koplje u trnje, smatrajući kako je dotadašnje organiziranje simfonijskih
koncerata u sklopu opernog repertoara Narodnog kazališta pohvalno, ali ne i
dovoljno u kulturnom životu grada poput Rijeke. Stvari su se promijenile
zahvaljujući, kažu izvori, „razumijevanju Narodnog odbora Grada i pripravnosti
Savjeta za prosvjetu i kulturu da priređivanje filharmonijskih koncerata
osigura s materijalne strane“.
Osnivačka skupština Filharmonijskog društva Rijeka održana
je nekoliko dana nakon prvog nastupa Filharmonije, 21. lipnja 1954. godine, sa
zadaćom priređivanja simfonijskih i drugih koncerata (svake sezone po nekoliko
njih), predavanja o glazbi i slično, na što se nadovezivala suradnja s
glazbenim udruženjima i ustanovama, uključujući pružanje pomoći u organiziranju
glazbenih priredbi. U prvo vrijeme, planiralo se da Društvo ima simfonijski
orkestar, nakon čega bi se krenulo u osnivanje komornog zbora i orkestra. Prema
zaključku skupštine, Filharmonijsko društvo Rijeka dobilo je naziv Riječka
filharmonija. Vodeća tijela Društva postala su Upravni odbor, Nadzorni odbor i
Umjetnički savjet, čiji su članovi izabrani tajnim glasanjem. Za predsjednika Upravnog
odbora izabran je maestro Boris Papandopulo, dok su članovima postali: Zvonko
Babić (potpredsjednik), Mirko Gorše, Zdenko Šporn, Ivica Dujmović, Radmila
Matejčić i Josip Peteh. U Nadzorni odbor
izabrani su: Milan Slani, Gajo Švalba i Albin Morel. Umjetnički savjet činili
su: Boris Papandopulo, Zdenko Peharda, Vladimir Benić, Veljko Milošić, Božidar
Gorše, Engelbert Sorgo, Jakov Marton, Josip Požgaj i Aleksandar Schmidt. Skupština
je izabrala i prve počasne članove Društva, to su postali gradski čelnik Edo
Jardas i maestro Ivan Matetić Ronjgov.
Među prvim koracima upravnih tijela Filharmonije našlo se
širenje broja članova, s time da je članom mogla postati svaka osoba sklona
glazbi, posebno simfonijsku i orkestralnu. Upisati se moglo u Propagandnom
uredu Narodnog kazališta Ivan Zajc, svakim danom u prijepodnevnim satima, a
među poticajima za taj čin bila je mogućnost dobivanja osjetnog popusta pri
kupovanju ulaznica za pojedine simfonijske koncerte. Program za sezonu 1954-55.
uključivao je pet simfonijskih koncerata u pretplati, održavanih u Narodnom
kazalištu obično ponedjeljkom, u prvoj polovici mjeseca. Pojedine koncerte
namjeravalo se ponoviti za učenike srednjih škola, vojnike i sindikalne
organizacije, a praćenje glazbe bi takvoj
publici bilo olakšano popularno intoniranim predavanjima.
Tijekom prve godine djelovanja, Riječka filharmonija
nastupila je pred gradskom publikom u četiri simfonijska koncerta. Nastup
početkom ožujka 1955. privukao je pozornost i zbog zanimljivih gostiju, turskog
dirigenta Džemala Reshida i beogradske pijanistice Olge Popov. Četiri nastupa u
godinu dana možda nije bilo mnogo, ali se prorijeđenost nastupa objašnjavala
činjenicom kako je većina članova
Filharmonije ujedno stalnim članovima opernog orkestra NK Ivan Zajc, što stvara
teškoće u usklađivanju proba i koncerata s obvezama u Kazalištu. Filharmoniji
nisu išli u prilog ni financijski okviri unutar kojih se moralo djelovati, s
obzirom da je valjalo plaćati troškove glazbenika, dvorane, plakatiranja,
tiskanja programa, gostujuće glazbenike i drugo. Prva godina rada zaključena je
brojnim stanjem od preko 50 članova orkestra, dakle aktivnih članova, čemu je
valjalo pribrojiti tridesetak podupirućih članova. Druga godina formalno je započela
koncertom koji je potkraj studenog
ponudio Bethovenovu V. simfoniju
u e-molu, Rapsodiju na Paganinijevu temu Sergeja Rahmanjinova, te Poemu o Neretvi Borisa Papandopula, koji
je i ravnao tim nastupom.
Dokad je i s kakvim uspjehom djelovala prva Riječka
filharmonija? Je li dogurala do svoje sretne trinaeste? Pitanja su to koja
ostaju otvorenim, za njih bi valjalo poduzeti dodatne istraživačke radove.
Slično se može kazati za tadašnji Riječki komorni ansambl. Nastao u
organizacijskom okrilju Radio-Rijeke, činilo ga je deset koncertnih majstora i
instrumentalista gradskog opernog orkestra, pod vodstvom dirigenta Vladimira
Benića. Ansambl je zabilježio prvi nastup 25. siječnja 1955. u velikom studiju
Radio-Rijeke. Događaj je upriličen kao njezina javna emisija, koja je uhu
ponudila teme Purcella, Vivaldija, Bacha i Stamitza. Drugi koncert Komornog
ansambla održan je 22. ožujka iste godine, s programom što su ga činila djela
Scarlattija, Haydna i Mozarta. Planirani jednomjesečni ritam nastupa nastavljen
je u travnju Bachovom večeri… Pojavljivanje Riječkoga komornog ansambla
nastavilo se na istomu mjestu sljedeće
koncertne sezone, koju se otvorilo koncertom 5. prosinca, a dokad je priča
trajala, pitanje je koje ostavljamo za koju drugu prigodu.
Za ovu, i dosad zabilježeno čini se dovoljnim. Osnaženi
jučerašnjim glazbenim informacijama, prepustimo se današnjim filharmonijskim
tonovima. Osobno to činim uz ponešto dvojbe: jesu li note samo raspjevana
slova? Ili su možda slova samo neevoluirane note?
(Dok mi misli hitaju putovima koji će dvojbu možda
razjasniti, a možda i neće, rastanimo se uz klasičnoglazbenu bonus-informaciju.
U trenutku pisanja ovoga teksta, 13. srpnja 2014., mediji su javili kako nas je
zbog upale pluća napustio slavni američki dirigent Lorin Maazel. Začinimo neveselu
vijest podatkom da je Maazel upravo u
doba o kojemu govori naša kolumna, rujna 1953., mjerio korakom opatijske ulice. I to kao netom rođena zvijezda, odnosno riječima njegovih
sunarodnjaka, kao „prvi dirigent nove generacije u SAD-u“. Vlada njegove države
poslala ga je na Stari kontinent da usavrši glazbeno obrazovanje. U nas je izjavio
kako vrlo cijeni jugoslavensku orkestralnu glazbu, a nakon Opatije zaputio se u
Zagreb, potom u Beograd.)
Podijeli na društvenim mrežama