Je li netko od vaših radio u Tvornici ambalaže? Metalografičkom kombinatu? MG-Packu? Ili kako se već ta riječka tvornica tijekom povijesti nazivala, odnosno naziva? Ako nije, vjerujem kako će Vas svejedno zanimati pripovijest o tom gospodarskom objektu. Ako jest, mogla bi Vas zanimati još više.
Tvornica je počela radom lipnja 1947. godine na prijedlog Glavne direkcije pomorsko-ribarske industrije iz Rijeke, što valja čitati i kao podatak kako se od prvog dana i našla pod njenom upravom. Prostor za rad pronađen je izvan grada, u zgradama nekadašnjega riječkog lazareta u zaljevu Martinšćica. Upitno je koliko su stare zgrade bile oduševljene tom činjenicom, tragom informacije kako je za potrebe novoga gospodarskog subjekta dio naslijeđenih građevina porušen, a dio prilagođen novim potrebama. Bilo je i novopodignutih zgrada. Zašto baš Martinšćica? Zato što je već u to doba taj dio riječke periferije bio regulatornim planom predviđen za riječko-sušačku industrijsku zonu.
Tvornica ambalaže “Milan Smokvina Tvrdi”
Tvornica ambalaže “Milan Smokvina Tvrdi”, kako joj je bio pun naziv, pokrenuta je da bi proizvodila sve vrste limene ambalaže za potrebe domaće prehrambene industrije, što će reći za konzerviranje ponajprije ribe, potom mesa, voća, povrća, marmelade, bombona i drugih jestvina. Povrh limenki, Tvornica je u svojoj stolariji pokrenula proizvodnju drvene ambalaže, potrebne za otpremu vlastitih proizvoda. Tu su istu drvenu ambalažu zatim tvornice koje pune limenke koristile za otpremanje prehrambenih proizvoda na domaće i strana tržišta. Riječ je o isprva o tvornicama za preradu ribe u Iki, Rovinju, Lošinju i Banjolu. Tvornica ambalaže je mogla iz Martinšćice lako opskrbljivati sve te tvornice morskim putem, plus sve ostale tvornice za preradu ribe duž jadranske obale, kojih je tada bilo poprilično.
Odjel limenki za sardine proradio je u najvećoj zgradi Tvornice. Pored njega, Tvornica je imala stolarsku i strojarsku radionicu. U strojarskoj se radionici izrađivalo raznovrsne kalupe, prese, alate za kalupe i razne popravke. Popisu objekata pridružili su se skladište i garaža.
Rad nove tvornice u Martinšćici nije krenuo u najsretnijem ozračju. To valja zaključiti prema brzometnoj smjeni prve uprave, što se dogodilo u rujnu. Jedan od ključnih razloga za to govorio je o 50-postotnoj iskorištenosti instaliranih strojeva. Dio opravdanja za tako nizak stupanj iskorištenosti našao se činjenici kako su to odreda bili strojevi starijeg tipa, prikupljeni s raznih strana, mjestimično i oštećeni, koji su radili dobrim dijelom zahvaljujući vještini podjednako starih majstora strojara. Dio pak razloga za lošu iskorištenost nalazio se u otežanoj opskrbi pogona električnom energijom, točnije u njezinoj neadekvatnoj snazi. Proizvodnja limenki uključivala je postupak spajanja limova kositrom, što se činilo aparatom za zavarivanje. Zbog problema s energijom, aparati su se učestalo hladili i rad zastajao. Rad na strojevima za rezanje poklopaca i ostalih dijelova ambalaže, na strojevima za vučenje limenki, strojevima za gumiranje poklopaca potrebnih da bi se limenke moglo zatvarati hermetički, te na strojevima za spajanje limenki, odvijao se normalnim ritmom. Ali, zbog zastoja na strojevima za spajanje, zastajao je ujedno rad na aparatima za rubljenje i zatvaranje limenki. Rješenje se našlo u prijedlogu da Tvornica montira vlastitu karbitnu plinaru koja bi omogućila grijanje aparata za zavarivanje plinom.
Radnice na strojevima
Tvornica je već od prvih dana privlačila pozornost zbog neočekivanog popisa radne snage. Na njemu su prevladavale žene, čineći 80 posto od ukupno stotinjak zaposlenih. To znači kako se radnice moglo vidjeti na svim strojevima za proizvodnju limenki, a više njih radilo je i u radionici za pravljenje drvenih sanduka. Gotovo 90 posto radnica bile su djevojke, koje se baš i nisu mogle pohvaliti naročitim radnim iskustvom, pogotovo u toj vrsti proizvodnje. Posljedično, njihov radni učinak bio je niži od željenog.
Na dan se prerađivalo jednu tonu bijelog lima, odnosno godišnje proizvodilo 214 tona ambalaže, što je, primjerice,. bilo osjetno manje od produktivnosti slične tvornice ambalaže u Komiži. Ni radna disciplina početnih dana Tvornice nije bila uzorna. Dio radnica učestalo je kasnio na posao, što se opravdavalo lošim prometnim vezama iz mjesta u riječkoj okolici, poput Cernika i Potkilavca, gdje su živjele. Ne treba tražiti baš sve što ne valja među radnicima, tj. radnicama – uprava Tvornice prvih mjeseci nije definirala nešto tako važno kao što su radne norme, pa su zaposleni bili plaćeni po satu.
Prvo poglavlje biografije Tvornice ambalaže “Milan Smokvina Tvrdi” tako je protjecalo u dobroj i lošoj vijesti. Prva je govorila o uspješnom otvaranju proizvodnog pogona te velikom udjelu ženske radne snage, što je mnogo značilo sa stajališta oslobađanja žena od ograničene uloge koja im se davala u tradicionalnim, patrijarhalnim društvima. Druga pak vijest nije mogla okrenuti glavu od ozbiljnih boljki koje su se ispriječile željenom funkcioniranju tvornice, što je poticalo na traženje novih rješenja.
Podijeli na društvenim mrežama