Riječka tvornica kakaa i čokolade

Čokolada
i Rijeka? Čokolada u našem gradu stanuje, dakako, poodavno. Kada se u njemu
prvi put pojavila i tko ju je u Rijeci počeo prvi proizvoditi, pitanje je koje
ćemo prepustiti nekim budućim istraživačima gradskih slatkih poroka. S obzirom
na poodavno razgranate trgovačke veze riječkih poduzetnika sa svim stranama
svijeta, kojima su mogli nabavljati i kakao, mora da je to bilo prilično rano.
Ipak, nema nikakve dvojbe, prijelomni trenutak te vrste dogodio se osnivanjem
velike Riječke tvornice kakaa i čokolade, što je na gradskomu gospodarskom
zemljovidu zabilježeno godine 1896. Riječka tvornica kakaa i čokolade je ništa
manje nego prvi pogon za industrijsku proizvodnju te vrste proizvoda na
području Hrvatske.

Pogon
se smjestio u velikoj trokatnoj zgradi podignutoj uz prometnicu koja se u to
doba nazivala Via Serpentina. Riječ je o lokaciji uz današnju Zvonimirovu ulicu,
točnije u blizini raskrižja Zvonimirove i Ulice Vinka Benca, što bi otprilike
bilo nasuprot ulazu u veliki trgovački centar koji se upravo gradi s „morske“
strane Zvonimirove ulice, na predjelu Sveti Mikula (San Nicolò).

Objekt
se pojavio tragom razgranatih poslovnih interesa Mađarske opće kreditne banke
na riječkom području. Dužnost direktora Tvornice obavljao je Arturo Steinacker,
a u njezinoj Upravio bio je Emilio Erlich, obojica značajni ljudi te Banke u
Rijeci. Adresu svoga poslovnog sjedišta Tvornica kakaa i čokolade dijeli s još
nekim tvrtkama koje su započele rad zahvaljujući toj Banci. To je adresa Via
Albergo Vechio 2, gdje je sjedište riječkog ureda Banke.

Što
je iz pogona uz Via Serpentinu stizalo u ruke ovdašnjim kupcima? Koje vrste
proizvoda? Tvornica je na trgovačke police isporučivala čokoladne table,
čokoladne bombone, kakao u prahu, tortice, šnite i slične slatke zalogaje. Da
bi kupci lakše upamtili njene proizvode, marketinški magovi Tvornice  osmislili su dvije proizvodne marke. To su
bile marka Slon i marka Jadran.

Čokolade
su tako stizale na prodajna mjesta pod imenom Riječka čokolada Slon. Na omotima
se našla otisnuta ilustracija s motivom slona, ponekad slonice s tri slonića,
što je kupcima jamačno trebalo kazati kako im u ruke stiže proizvod uistinu
posebnog, prekomorskog, egzotičnog podrijetla. Tko je poželio kakao u prahu, da
bi ga u svom domu koristio za pripremu ukusnog napitka ili slasnih kolača,
mogao je u prodavaonici kupiti okruglu kutiju na kojoj je bio otisnut naziv
Riječki kakao Slon ili Riječki kakao Jadran.

Zanimljivo
je da je vizualni motiv kojim je nastojala učiniti proizvode tržišno
prepoznatljivim, motiv slona, Tvornica dijelila s proizvodima riječke Ljuštionice
riže i tvornice škrobnog štirka, još jedne investicije Mađarske opće kreditne
banke u Rijeci. Veza dvaju vrsta proizvoda koja je prizvala u misli isti
životinjski motiv? I kakao i riža potjecali su iz dalekih, afričko-azijskih
izvora.

Neki
drugi proizvodi Tvornice čokolade također su završavali na trgovačkim policama
pod posebnim nazivima. Potvrđuju to primjeri Riječkih tortica i Adria šnita.   

S
obzirom na izražene marketinške sklonosti, ne iznenađuje što je vodstvo
Tvornice vrlo mnogo ulagalo u reklamu. Naručena je izrada plakata u boji, na
kojima se često mogao vidjeti sugestivan prizor: žene i djecu kako uživaju u
čokoladnim zalogajima. Otkud baš žene i djeca, nije teško dokučiti – na djelu
je  onodobno poimanje rodnih uloga
(čitaj: rodnih stereotipa), prema kojoj se slatkiši ne smatraju prikladnim
zalogajom za prave muškarce. Naručeno je i tiskanje reklamnih razglednica s
maštovitim, u neku ruku iznova egzotičnim motivima. Na njima su naslikani
šumski patuljci dok pripremaju na vatri kakao napitak, pustinjski razbojnici koji
vrebaju karavanu s teretom kakaa, anđeli koji donose u djevojački san velike
kutije Riječkog kakaa.

Reklo
bi se: blago marketingašima, oni znaju kako ući u djevojačke snove, štoviše
usmjeravati ih, pa i naplaćivati…     

Mijenjajući vlasnike, Tvornica
je s vremenom promijenila naziv. Od 1919. do 1944. godine radila je kao
Tvornica čokolade Gerbaud.

Na lokaciji uza Zvonimirovu
ulicu danas gotovo da i nema tragova rada najslađega riječkog industrijskog
objekta s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Na tom je terenu u drugoj
polovici 1960-ih podignut niz stambenih zgrada koje su pomogle rješavanju
stambenih problema tadašnje generacije riječke radničke klase, ponikle u doba
socijalizma, koja Riječku tvornicu čokolade ne pamti. Njeni su pripadnici dobivali
na neograničeno korištenje u tim zgradama stanove, pa zar bi s njima još i
čokoladu?