Riječka vjetrenjača

To me ne muči. Muči me nešto drugo, muči me sumnja. Znate već kako to sa sumnjama biva – sve vam je u njima pred očima, jasno vidite ono za čim tragate, ali nemate pred sobom ključni željeni element priče, a to je dokaz. Stalno migolji iz ruku. Bezobraznik je, čim se domogne sigurne udaljenosti, još vam se smije u brk.

Kad je već s mojom vjetrenjačom iz naslova tako, zašto sam vas uopće povikao za rukav pričom o njoj? Za to odgovor imam.

Priča se našla zakuhana mojim nedavnim pogledom na nesvakidašnji građevinski objekt u Bračkoj ulici. Skriven je, s ulične strane mahom zaklonjen zidovima, viri mu samo vrh s jednim zazidanim prozorom i krovištem. Nije mnogo bolje ni s druge, dvorišne strane, gdje je u čvrstom stisku dviju starih stambenih zgrada, toliko čvrstom da mu valjda ne daju ni disati. Usprkos tomu, viđao sam ga i prije, ima podosta godina. Već tada me ostavljao svojim oblikom pomalo zbunjenog, ali kojekakvi poslovi redovito su me odvlačili u drugim smjerovima, a on je ostajao negdje po strani. Pokazalo se, strpljivo je čekao da ga promotrim s više pažnje, naslućujući da će mu se to isplatiti. I kad se to dogodilo, što sam pred sobom vidio?

Građevinu koja frapantno podsjeća na vjetrenjaču.

„Vjetrenjača u Rijeci, ta što mi pada na um?“ ukorih samoga sebe. Da je takvo što egzotično u Rijeci uistinu postojalo, valjda bi tkogod od vrijednih istraživača gradske povijesti već primijetio i darovao nas informacijama. Ali to se nije dogodilo, zbog razloga za koje i sada vjerujem kako su opravdani.

Mlinovi kroz riječku povijest

Mlinova je kroz povijest u Rijeci i na riječkom području bilo mnogo, jednostavno zato što za njima uvijek postojala potreba, pa se o njima u međuvremenu istraživački pisalo. No, zvučalo je i još uvijek zvuči prilično bedasto tragati za mlinovima koji koriste pogonsku energiju vjetra kad je cijeli kraj izvanredno bogat vodotocima. Na njima je bila izgrađena cijela mreža mlinova. Najviše na Rječini, za koju će istraživač Irvin Lukežić pronaći kako je duž svoga kratkog toka pokretala ništa manje nego njih 27. Neki su upamćeni kao golemi industrijski mlinovi, čije ruševine i danas možemo vidjeti u zelenom gustišu Rječinina kanjona.

U zapadnom dijelu današnje Rijeke, koji je prethodnih stoljeća funkcionirao kao izvangradsko područje, nije ih bilo u tolikoj mjeri, ali ih se dalo vidjeti. Na potezu od parka na Mlaki do Tvornice torpeda, koji uključuje i Bračku ulicu, klopotali su mlinovi na Mlaki, Ponsalu, Giardinu i Rečicama. Jedna od dvije vodenice koje su mljele žito na potocima Mlačica i Podpinjol radila je u vlasništvu augustinskog samostana, čineći to vrlo dugo, od 16. do 18. stoljeća, vjerojatno i poslije toga. Vodenica na izvorima Rečice također je bila zavidna trajanja, a spominje se u zapisima 1795., zatim stotinjak godina nakon toga, 1871. godine.

Svi su oni radili „na lopate“, što će reći s lopaticama ugrađenim na drvene kotače koje je pokretala voda. Predočite si njihove kotače u veseloj radnoj akciji i eto prizora u nas toliko uobičajenog da uobičajeniji ne može biti. No, mora li riječka mlinarska priča ostati isključivo u vodenoj sferi?

Evo podataka koji svjedoče kako je ustaljeno riječko poistovjećivanje mlinova s vodom vrlo dvojbena navada. Na sjevernojadranskom području, pa i duž cijeloga Jadrana, bilo je na sve strane mlinova koji su koristili pokretačku snagu vjetra. I to je logično, pogotovo za otoke, koji su siromašni vodotocima. Prema istraživanju Zlatka Karača i Alena Žunića sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, takvih je bilo – gotovo tisuću. Samo otok Brač imao ih je oko 1800. godine stotinjak.

Sve su te vjetrenjače građene na vjetrovitim lokacijama, najčešće uza samu morsku obalu, gdjekad i na brežuljcima iznad mjesta. Kule su im obvezno valjkaste, s plitkim krovom, visine 6 do 8 metara, ovisno o tomu jesu li jednokatne ili dvokatne. U prizemlju se nalazio mlinski pogon, a gornje razine, s po jednim prozorom, služile su mlinaru kao stambeni prostor. Ispod krovišta hitala je van osovina na kojoj je završavalo okomito vjetreno kolo. Ono je u pravilu imalo osam izduženih trokutastih  rila, s platnenim jedrima koja se mogu skupljati i širiti.

Tko je izgradio, kada i kako, objekt u riječkoj Bračkoj ulici? Pitanja je mnogo, odgovora malo. Zavirio sam u arhivske izvore, prelistao podosta požutjelih planova grada i sličnih papira, ali bez pronalaska konačnih odgovora.

Što kažu arhivski izvori

Oni drugi, djelomični, a svejedno važni, mahali su mi s nacrta jedne nevelike stambene zgrade iz 1892. godine. Zgrada je na njemu opisana kao „vecchia casetta“, tj. stara kućica, u vlasništvu stanovitog Antonija Matugglie, za kojega sam na drugomu mjestu pronašao kako je bio vinar, što će reći kako je ili proizvodio vino ili njime trgovao, možda i oboje. Stanovao je na adresi Ponsal 14, što je u to doba možda upravo adresa stare kućice. Njegova je kućica jednokatnica koja se ugurala između dviju drugih građevina. S jedne strane se naslonila na također jednokatnu kuću nekog Giovannija Lentza (taj se bavio proizvodnjom i/ili trgovinom namirnicama), a s druge strane uglom dodiruje visoku valjkastu građevinu označenu riječju „torre“ (kula, toranj). Dokument donosi tlocrtni prikaz prizemnog dijela i kata, prednji pogled na obje kuće, te smještaj svega na (izvan)gradskom planu. Da je u pitanju upravo „torre“ koji nas zanima, potvrđuje opisni naziv prometnice uz koju se građevine nalaze, a to je ulica koja spominje Torretu („comunale strada – Toretta“). Ulica zavija s druge strane objekata, baš one koji danas nosi naziv Bračka.

Naš je toranj viši od obje kuće, ima prizemlje i najmanje dva kata, kažem najmanje jer  mu visinski završetak nije nacrtan. To je i razumljivo, u fokusu nacrta je vinarev kućerak, sve ostalo je sletjelo na papir samo u mjeri potrebnoj da se prikaže on. Ucrtan je tlocrtno ulaz u prizemlje kule, na mjestu je gdje ga možemo vidjeti i danas.

To je vrijedan dokument, razgrće nam neke nejasnoće, ali i signalizira kako valja istraživački potegnuti dalje u prošlost. Novi važan podatak našao se na topografskom planu riječkoga sudskog okruga što ga autorski potpisuje Ignatius Rossi 1851. godine. Na lokaciji koja nas zanima jasno su ucrtane tri četvrtaste zgrade, pri čemu se jedna od njih izravno dodiruje s okruglom građevinom, sada već očito je kojom. Eto dokaza kako naša kula, a s njome i zgrada iz prethodnog nacrta, postoji te godine.

Rossi je vrijedan kartograf, autor je više planova gradskog područja. Nije uvijek imao sreće njihovom očuvanošću, točnije mi nemamo sreće s njom. Uzmemo li u ruke njegovu katastarsku mapu područja Plase San Nicolo iz 1842., primijetit ćemo kako je ona stigla do nas vrlo oštećena. No, bolje oko uspjet će i na njoj prepoznati naš okrugli objekt, pored puta koji će nešto kasnije postati „strada – Toretta“. Hvala Rossiju za informaciju kako građevina postoji već 1842. godine.

Tu dokumenti zastaju i ostajemo prepušteni suočavanju s aktualnim stanjem na lokaciji u Bračkoj ulici. Pogled na našu građevinu potvrđuje da je ona na dlaku slična opisima ostalih jadranskih vjetrenjača. Na svojedobnu ulogu mlina ne upućuje samo njezin tlocrtni kružni oblik, nego i visina, koja obuhvaća prizemlje i dva kata. Zavrtjeli kotač s jedrima u mislima uistinu nije teško pridodati.

Zagonetna starost kule

Godinu izgradnje možemo samo pretpostavljati, a ucrtavanje objekta na Rossijevoj mapi iz 1842. upućuje kako je on i stariji od te godine, budući da je u trenutku nastajanja dokumenta zasigurno već neko vrijeme postojao. Bit će da ima barem dvjesto godina. Analogija s ostalim jadranskim vjetrenjačama čak otvara mogućnost prilično ranije datacije, u 17. i 18. stoljeće.

Kako je uspio opstati kroza sve te godine, još je jedna zagonetka. Ozbiljnih je iskušenja bilo itekako. Primjer jedan vodi u Drugi svjetski rat, kada su saveznički bombarderi istresali silne eksplozivne pozdrave s neba susjednim tvorničkim pogonima, pretvarajući cijelo područje u ruševine. Primjer dva svjež je. Kada se 2021. godine pored kule ukazalo gradilište ceste D-403, na samo dvadesetak metara od nje, cestovna destrukcija mimoišla je kulu za dlaku.

Srećković je ta moja kula. Ma što kula? Ako dolazi iz vremena vjetrenjača, izgleda kao vjetrenjača, ponaša se kao prenamijenjena vjetrenjača, onda je to – vjetrenjača. Od sada nadalje nazivat ću je tako i kvit.

Riječka vjetrenjačo, ti neočekivani, šutljivi, skriveni, nelogični, ama u svemu naopaki stvore, nemoj me mučiti. Šapni mi sve svoje tajne. Uključujući one najdublje, najdalje. Dokaze, nedokaze, bilo što. Obećavam da ih neću kazati nikome, ako tako želiš.

Samo ću ih zabilježiti na papir, zbog njega, da ne bude bijela pustinja, tužan.