Riječki berlinski zid

Za
Berlinski zid znamo i mi Riječani, dakako. Zanimljivo, za građevinu iste vrste
i iste namjene, koja je cijepala njihov grad na dva dijela, čineći to onoliko
bolno koliko to umjetne granice uvijek čine, s gustom žičanom mrežom, pa i bodljikavom
žicom navrh zida, te uz poglede mrgodnih osoba u uniformama, za koje nikad nisi
siguran hoće li posegnuti za oružjem o ramenu, za tu građevinu znamo manje.
Čuli smo za nju, i to je uglavnom to. Ponešto se o njoj prozborilo i izvan
gradskih granica, mada ne mnogo, zapravo daleko manje nego što bi trebalo i oko
čega bi nam bilo pametno da smo se potrudili. A potrudili se nismo ama baš
nimalo. Riječki zid sintagma je koja ne postoji u uhu. Vrijeme je da se to
konačno promijeni, koliko zbog podsjećanja na neugodne trenutke iz ovdašnje
kolektivne povijesti (što uvijek ima smisla, osobe tankog pamćenja osuđene su
na ponavljanje), toliko i zbog aktualnog građenja slike o Rijeci (što je pak
pitanje gradske samosvijesti, kulturne i medijske). Zašto tomu ne dodati
razloge koji se tiču dojmljivog turističkog potencijala priče o Riječkom zidu
(kada već urbani turizam počinje s razlogom iznalaziti ozbiljnije mjesto u
gradskom životu)? 

Zid o
kojemu nižem ove retke pojavio se u životima riječkih građana kada je
Kraljevina Italija uspjela isposlovati – o razlozima i načinima na ovomu mjestu
nećemo, podosta se već reklo na mjestima drugim – službeno priključivanje
zapadnog dijela grada u svoje teritorijalne granice. Uvod u to bio je 27.
siječnja 1924. Rimski sporazum, taj „pakt prijateljstva“ kojim je Kraljevina
SHS, dakle jugoslavenska strana, priznala aneksiju Rijeke Italiji, čijom će prvom
posljedicom biti ono o čemu piše sušački književnik Nikola Polić: „ Po Fiumari
su već povučene bijele (talijanske) i crvene (naše) granice. Naš inžinir s
bradom Tegethoffa marljivo vuče ‘kistom bez predrisa’ kao subekspert ove
zlokobne vrte. Priča se da će ovaj kist, koji je zapečatio sudbinu nezavisne
Rijeke, biti poklonjen riječkom magistratu, gdje će, uz zlatno Mussolinijevo
pero dostojno figurirati kao trofej, kao amanet i kao neokaljana i čista
uspomena jednog sretno sklopljenog pakta.“ (u feljtonu Zabave, korijandoli i sve ostalo, Primorski novi list 23 veljače
1924.).

Mentalno pripremljeni
Polićevim riječima, protegnite ovih dana korak duž zapadne obale Mrtvog kanala:
na dva se mjesta još uvijek pruža oku zapis godine 1924., uklesan u rubnim
kamenim blokovima. Podno je pješačkih stopala, njima ponešto izlizan, ali bez
znakova ozbiljnijeg popuštanja u obavljanju zadaće što su mu je te godine
namijenili momci u crnim košuljama. Doista važna godina: gradsko je područje na
zapadnoj obali Mrtvog kanala postalo službenom sastavnicom Kraljevine Italije
čim je talijanski parlament prihvatio „ pakt prijateljstva“, sve se našlo
potvrđeno kraljevskim dekretom, a 22. veljače 1924. razmijenjene su i ratifikacije.
No, papiri i potpisi su jedno, a stvarnost na terenu drugo. Prethodno on nikad
nije bio Italija, otud osjećaj nesigurnosti nove vlasti na priključenom području,
koja je dobiveni teritorij vidjela nekom vrstom isturene utvrde prema
barbarskom slavenskom svijetu na svojim istočnim bokovima. Uslijedilo je
kovanje planova o pretvaranju Rijeke u žestoko utvrđen grad, o čemu su uvjerljivo
svjedočili silni kilometri vojnih komunikacija pod gradom i u kamen-živac
ukopan lanac fortifikacija nad gradom. Zlavi,
rifiutare! Gradsko središte nije moglo ostati po strani od takva čitanja
vojno-sigurnosne situacije, što je točka rađanja graničnog zida na potezu od
lukobrana glavnoga lučkog bazena prema Mrtvom kanalu i duž njega, do točke
doticaja zida s Rječinom, gdje se nalazio granični prijelaz.   

Tko se
u međuratnom razdoblju poželio prošetati zapadnom obalom Mrtvog kanala, onako
kako to bez ikakvih upitnika činimo danas, uživajući u pogledu na ljuljkave
barke i radoznalo mjerkajući riblja jata što se naguravaju uz obalne dotoke
svježe vode, to mu nipošto ne bi bilo moguće. Između njega i Mrtvog kanala našao
se uzdignut čvrst betonski zid, širok četrdesetak centimetara i visok otprilike
metar i pol, u kojega su bili gusto pobodeni metalni stupovi koji su držali žičanu
mrežu, na vrhu s bodljikavom žicom, što je davalo prepreku ukupne visine oko
četiri metra. Ophodnje karabinjera otklanjale su svaku mogućnost prebacivanja
preko prepreke, mada nije jasno čemu bi to prebacivanje moglo služiti – sa
zapadne strane granične linije ostalo je tako malo netalijana da želje za
odlaskom na slavensku stranu uglavnom nije bilo, dok je istovrsna želja s
istočne strane bivala dodatno otežana vodenim pojasom Mrtvog kanala koji se
moralo preći da bi se došlo do zida što je dijelio dva svijeta, talijanski i
hrvatski (tada jugoslavenski). Mrtvi kanal je gotovo imao ulogu
srednjovjekovnog opkopa, postajući u očima nepoželjnih prepreka više.

Posljednje
pojedinosti granične crte definirane su 1926. godine, pa se ona zaključno
protezala zapadnom obalom Mrtvog kanala do pješačkog mosta, a otud sredinom
toka Rječine. Više nego zanimljivo bilo je rješenje granične linije na točki
gdje se nalazila kapela sv. Ivana Nepomuka, na desnoj obali Kanala. Granica je
tekla kroz tu malu građevinu, pa su – nevjerojatno, ali istinito – dvije
trećine kapele i prozor bili na talijanskoj, a jedna trećina i ulaz na
jugoslavenskoj strani granice. Za komunikaciju između dviju gradskih obala moralo
se koristiti prijelaz na pješačkom mostu preko Rječine, ispred hotela
Kontinental, gdje su se ispriječile graničarske stražarnice i carinska zgrada. Grad
je bio neumoljivo raspolućen na dva dijela, komunikacija tih dvaju dijelova
bila je strogo dozirana i uvijek se mogla prekinuti. Bio je to riječki
Berlinski zid mnogo prije svoga poznatijega njemačkog pobratima.

Dokad je Riječki zid
obavljao svoju ružnu zadaću? Dok nije srušen. Dogodilo se to u poraću, što
znači da mu nisu naudila niti brojna žestoka saveznička bombardiranja grada
potkraj rata, niti njemačke mine koje su razdrle utrobu luke, niti napadi
Titovih partizanskih jedinica u oslobodilačkom naletu. Žilav objekt dočekao je potpuno
neokrnjen početak ozbiljnijih zahvata u obnovi sušačke luke, za koju je cijelu
godinu po prestanku ratnih sukoba vrijedio istovjetan opis: 90 posto njezine operativne
obale stajalo je uništeno, gatovi su nijemo šutjeli razoreni minama, isto je
bilo s lukobranom, a jedino se Supilova obala mogla pohvaliti kako je ostala donekle
pošteđena, omogućujući ponovna pristajanja brodova velike tonaže. Veći
obnoviteljski radovi organizirani su u sušačkoj luci počevši od svibnja 1946.,
što je tijekom ljeta uključilo i rušenje graničnog zida uz Mrtvi kanal (na
fotografijama). Na snimkama svečanog otvorenja pješačkog
trga i mosta kojim su se riječka i sušačka strana grada 20. listopada 1946.  konačno našle spojene u jedno, trga i mosta što
su simbolički moćno i vizualno efektno negirali postojanje granične crte između
dva dijela današnje Rijeke, graničnog zida više nema ni u tragovima. Reklo bi
se, ništa logičnije od toga: ako ga je ikad imao, zid je nestankom graničnog prijelaza
izgubio ama baš svaki smisao. Uskoro će na liniji kojom se prestao protezati
biti zasađen drvored…

Zid je, doduše, još
neko vrijeme nastavio pružati otpor neminovnom na susjednom dijelu grada, na
potezu od korijena riječkog lukobrana do Mrtvog kanala, što je bilo otprilike
50 posto njegove ukupne dužine. Tu se pružao oku  ponešto različit u odnosu na iščezli dio uz
Mrtvi kanal, što valja primiti kao podatak kako mu je betonski dio bio visok
oko dva i pol metra, a žičanog dodatka povrh toga nije imao. Istovjetno je prethodno
izgledao kratak dio zida od Mrtvog kanala do graničnog prijelaza na mostu pred
hotelom Kontinental, čiji su posljednji tragovi nestali za vrijeme izgradnje
pješačkog trga i novog mosta. S posljednjim se dijelom graničnog zida, dakle
onim od riječkog lukobrana (tada već Lukobrana Petra Drapšina) do Mrtvog
kanala, grad oprostio početkom travnja 1947., nimalo za njim ne roneći suze.
Radeći na obnovi luke, taj su, ne baš malen dio objekta srušili radnici
Građevnog poduzeća Rijeka-Sušak. Znamo i imena ponekih zaposlenika Građevnog
poduzeća koji su radili na uklanjanju posljednje dionice zida, što je čin
ispisivanja važne stranice ovdašnje povijesti, pa zaslužuju biti zabilježeni.
Rušenjem zida i planiranjem terena, ma što to drugo značilo, rukovodio je
zidarski majstor Vjekoslav Strani (pomoćnik poslovođe), a ostale radove vodio
je Božo Pilepić (poslovođa), uz pomoć zidara Stjepana Jurišića. Posebnim elanom
se na mjestu rušenju zida istaknula radnica Lucija Perušić, iskrcavajući s još
jednom radnicom potreban materijal iz kamiona.    

Gdje li je završila
betonska građa nastala rušenjem tih posljednjih metara zida, pa i onih prije?
Je li možda ugrađena u operativnu obalu sušačke i riječke luke? Lako moguće. Pa
ipak, premda zid nije bio građen od opeka, ili barem ne u cijelosti, dopuštam
si metaforički kazati kako njegovih opeka danas možda više nema, ali nas ništa
ne sprečava da se prema njima, sa stajališta kulturne, medijske i turističke
industrije, ponašamo kao da postoje. Štoviše, s tog se stajališta njihov broj,
težina i ugrađena metraža, posebno duž privlačne obale Mrtvog kanala, čine u
gradskoj priči neiscrpnim. Zašto ne početi od turistički uobličene pano-informacije
o Riječkom zidu (da, nazovimo ga tako) upravo na mjestu gdje se on u zlo doba protezao
uz Mrtvi kanal? Jučer, kada ga je bilo, pravio nam je štetu – danas, kada ga
nema, neka nam bude koristan.