Riječki identitet?

Interesi i zanimanja koji
djelom spadaju u organizacijski angažman oko raznoraznih kulturnih događanja, kao
i onih iz tehničke kulture i svega onoga što me ispunjava, vjerojatno dijeli i
veliki dio mojih sugrađana. Greška druga!

U sobi koju osvjetljava tek
jedna svijeća, zvukovi Vangelisovog Blade Runnera, lagano me nose u djetinjstvo
i ondašnji televizijski program tj. na njih dva, ondašnje državne televizije.
Redom se prisjećajući  televizijskih
serija poput „blejkove sedmorke“, „svemir 1999“, „galaktike svemirske
krstarice“, nezaobilaznog animiranog film „mazinga zeta“, pa „star treka“,  filmova od „Ratova zvijezda“ preko ET-a…
sve vrišti na tehnologiju i osvajanja, ali ne ratna već ona utopistička koja
počivaju na tehnologiji.

Tridesetak godina kasnije
dva državna programa potpomognuta sa još dva komercijalna, dva lokalnog karaktera
(ne ulazim u njihovu gledanost), isti
vremenski termin … tehnologija se nazire samo u znanstveno fantastičnim laboratorijima
raznih forenzičkih ekipa. CSI Miami, Las Vegas, New York, Ubojstva u Midsomeru,
Kosti, Zakon i red,  ubojstva ova i ona,
na  koje se sve načine mogu ubiti ljudski
stvorovi  i kako domišljate ubojice
zaskočiti i adekvatno procesuirati kroz isto tako raznorazne odvjetničke
serije. Časni sude, nisam kriv! Što kaže porota? Kriv je! Udarac čekićem i s
ove strane ekrana oduševljenje izrečenom presudom. Odlazak na počinak, jer
sutra je novi dan, a tko zna kakva „uzbuđenja“ donose nova ubojstva i nove
presude. I tako 7 dana u tjednu, 364 dana na godinu. Jedino o  Staroj godini razmišljamo o nečem drugom i uz
dobre želje za iduću pokrećemo kotač istim putem kao i prije.

Da li Riječane zanima išta od  programa koji se nudi u njihovom gradu? Ili
još  bolje pitanje – tko su i što su
Riječani? Što Riječane uopće zanima i na što su voljni dolaziti? Građani koji
muku muče sa svednevnim brigama – prvi je odgovor. Isto  pitanje tišti još 100-njak milijuna drugih
stanovnika ove plave kuglice. Da li su odgovori na druga pitanja; kako su
riječani letargični, apatični i nezainteresirani građani u gradu u kojem
obitavaju letargija, apatija i nezainteresiranost, proizlazi iz manjka
kvalitetne ponude? Sportska događanja bilježe nikad manju posjećenost!  Naše odbojkašice europske prvakinje prati
minoran broj gledatelja. Filmske dvorane skoro da zjape prazne. Vrhunski
repertoar koji nudi Art kino, uz nerijetko i besplatne projekcije bilježe, s
obzirom na veličinu dvorane, tek malu posjećenost. Isto vrijedi i za programe
koje provede druge institucije. Tribine s nagrađivanim piscima prati neznatan
broj gledatelja. Tu ne ubrajam sporadičnu brojnost proizašlu
iz želje za biti „viđenim“.

Kako napraviti okretni
moment i zainteresirati građane na odlazak na priredbe za koje su nerijetko
ulaznice tek simbolični iznosi? Ili kako ih zainteresirati za odlazak one
besplatne? Tražimo li „svjetska“ imena, svjetske programe i vrhunske rezultate?
Sasvim legitimno, treba težiti boljem i većem ali kad se takvi i dogode publika
kojoj je i namijenjena opet izostane… ili ih jednostavno za drugo nije briga!

Nije me briga?! Odzvanja u
sobi u kojoj je svijeća napola dogorjela! „Give me a hard copy of  this“ reče glas sad već vremešnog Harrisona
Forda sa CDa, medija kojeg je tehnologija odavno stavila u ropotarnicu
povijesti.

Identitet grada obilježavaju
povijest, kultura, znanstveni i sportski uspjesi pa i neuspjesi…. Žaleći za
nekim prošlim vremenima jednostavno ukopavamo sami sebe i dosežemo vrhunce
samosažaljivanjem i  u impresivnoj
povijesti Rijeke tražimo utjehu za svoje nečinjenje sada. Radimo li medvjeđu
uslugu sami sebi?  Vremena se naravno
mijenjaju, društvo evoluira i napreduje, mlađe generacije zamjenjuju starije a
nama iz 60tih i 70tih ostaje samo sjećanje kako smo neskriveno i gorljivo uz
„Val“ navijali za riječku televiziju, čitali i pratili Novi List, disali za Ri
Rock, kulturu, znanost, glazbu, sport sve ono što je imalo pečat Made in Ri!

Tehnologija s početka priče
odavno je ušla u naše domove. Dobar se dio tih serijala obistinio. OK nemamo
baze na Mjesecu i nismo stigli do Marsa, kamo li negdje dalje… No strah me i
pomisliti što će biti za 30 godina ako su nam danas ubojstva sasvim normalna stvar.
Pretvaramo li se u društvo odvjetnika, psihopata i policajaca? Ustvari, što me
uopće briga!

Greška treća!