Riječki naftaši u društvu najstarijih na svijetu

U zadnjem gnijezdu otpora
posvemašnjem potopu ovdašnjih proizvodnih divova ostala su tek dva-tri imena. Riječ
je o brodogradilištima 3. maj i Viktor Lenac, te o nekadašnjoj gradskoj
Plinari, koja danas djeluje pod imenom Energo. Već to je dovoljno da kažemo − neka
nama Rafinerije.

Razlog više tomu je
činjenica kako riječka Rafinerija iznova prednjači među europskim i svjetskim
pogonima svoje vrste, baš kao u neka druga, bolja vremena. S time da je danas
na djelu prednjačenje drukčije vrste. Ako je riječki naftaški pogon svoje
početke – osnovan 1882., dakle prije 135 godina – obilježio činjenicom da je
prvih desetak godina rada najveći pogon za preradu crnog zlata na kontinentu,
danas znamo kako ga je vrijeme proteklo od njegovih početaka smjestilo u časno
društvo najdugovječnijih današnjih pogona te vrste u Europi, štoviše u
svjetskim okvirima. Pitanje je − na koje mjesto?

Pitanje se čini
jednostavno, a odgovor na nj može izgledati nešto manje. Pogled u osobne
iskaznice rafinerija s raznih strana Zemljine kugle i usporedba njihovih
službenih podataka suočava s činjenicom kako mnogi povijesno zanimljivi pogoni
tvrde za sebe da su upravo ono što se traži – najstariji. Kako to objasniti?
Vjerojatno razlozima marketinškim, odnosno nastojanjem za većim tržišnim
ugledom određenog pogona, što je uvezi s uvjerenjem kako tradicija u poslovnom
svijetu ima vrijednost. Također željom za nacionalnim prestižem, pri čemu se
implicirana tvrdnja o visokom stupnju nečije nacionalne kulture nastoji
potkrijepiti vlastitim objektima vrijednim sa stajališta industrijske
arheologije.

Usprkos tomu, pitanje o
mjestu riječkog pogona u probranu društvu časnih rafinerijskih starina nije bez
odgovora.

Nasuprot očekivanjima
mnogih, najdugovječniji naftaški pogoni koji još uvijek obavljaju vlastite preradbene
zadaće najčešće se ne nalaze na tlu aktualnih bliskoistočnih divova u
proizvodnji crnog zlata. Saudijska Arabija ima rafineriju Ras Tanura, izgrađenu
1945. godine. Nije mnogo starija ni danas kronološki prva rafinerija nedalekog
Kuvajta, Mina al Ahmadi, iz 1949. godine. Bahrein je bio prva zemlja Perzijskog
zaljeva koja je otkrila naftu, a prerada se odvija u rafineriji na otoku Sitra,
podignutoj 1936, koja slovi za najdugovječniju u Perzijskom zaljevu. To bi bilo
točno kada bismo ostavili po strani Iran, u kojem djeluje rafinerija Abadan,
podignuta 1913. godine.

Rafinerija Heydar
Aliyev u Bakuu, u Azerbejdžanu, koji je zbog obilja naftnih nalazišta  krajem 19. stoljeća nazivan „zemljom vatre“,
započela je radom tek 1953. godine. Još je mlađi Atyrau, najstariji pogon za
preradu nafte u susjednom Kazahstanu, čiji rodni list spominje 1945. godinu.
Turkmenistan prerađuje naftu u Turkmenbashiju, u pogonu koji potječe iz 1943.
godine. Najstarija turska rafinerija nafte nalazi se u gradu Batman i datira iz
1955. godine. Pakistan prerađuje naftu u svom najstarijem pogonu  Attock iz 1922, koji obavlja preradbene
zadaće pokraj grada Ravalpindija.

Najstarija azijska
rafinerija nalazi se u zemlji koju se obično ne priziva u misli kao važno
naftonosno područje, u Indiji. U području Assam smještena je rafinerija Digboi,
koja je započela radom 1901. Rusija se može pohvaliti rafinerijom Krasnodar,
čija su postrojenja pokrenuta 1911. godine. Afrički proizvođač crnog zlata,
Nigerija, ima rafineriju Old Port Harcourt iz 1965. godine. Ona je mnogo mlađa
od egipatske rafinerije El Nasr, na Suezu, koja je otvorena 1913. i
najdugovječnija je u Africi. Najstariji australijski naftaški pogon bila je
donedavno rafinerija Clyde, nedaleko od Sidneya, a radila je od 1928. do 2012,
kada je postala uvozni teminal. Kanadski najstariji pogon nalazi se u mjestu
Sarnia, u Ontariju, gdje radi od 1953. godine.

Svi su ti pogoni
poštovanja vrijedne dugovječnosti, ali ne mogu biti konkurenti riječkoj
Rafineriji. Nastali u stoljeću kasnijem od onog u kojem je radom započeo pogon
na Mlaki, za nju su pravi mladci. Posljedično, nema druge do potragu za
najstarijim pogonom koji još uvijek prerađuje naftu valja usmjeriti u druge
dijelove svijeta. Točnije, u druge vremenske odjeljke, budući da takva
formulacija ne uključuje samo pomake zemljopisne, već i vremenske. Potrebno je
zaroniti u 19. stoljeće, do pogona koji rade iz tog doba, pa su riječki
vršnjaci, i staviti prst na ona područja globusa koji se nazivaju Europom i
Amerikom. 

Češka rafinerija
Pardubice obavlja radne zadatke od godine 1889., čineći to danas u okviru
tvrtke Paramo. Poljska rafinerija Glinik (s vremenom  preimenovana u Glimar) u mjestu Gorlice
nastala je 1886. kao produžetak aktivnosti tri godine starije radionice za
proizvodnju bušaće opreme i strojeva Fabrykę
Maszyn i Narzędzi Wiertniczych koju je osnovao Henry MacGarvey. Slovačka
rafinerija Apollo, kraj Bratislave, započela je radom 1895. godine, kada nije
ni sanjala da će jednoga dana biti dio kompanije Slovnaft. I Rusija ima adut iz 19. stoljeća, Rafineriju
Mendeljejev, koju je pokrenuo Viktor Ivanovič Ragozin 1879. u gradu Jaroslavu,
250 km sjeveroistočno od Moskve. Pogon duguje aktualni naziv činjenici da je u
njemu 1880-ih bio zaposlen glasoviti kemičar Dmitrij Ivanovič Mendeljejev.
Danas funkcionira u sklopu kompanije Slavneft.

Ni godina rođenja toga
ruskog naftaškog pogona nije dovoljno davnom rafineriji u njemačkom gradu
Salzbergenu. U sklopu kompanije Hansen
& Rosenthal, odnosno njegove organizacijske cjeline ChemPharm, radi mazivaška rafinerija
Salzbergen, čiji je prvi trag zabilježen čak 1860. godine. Sukladno tadašnjem
običaju, postrojenje je isprva proizvodilo je rasvjetni petrolej, a podigao ga
je te godine Leopold Gompertz. Pravim utemeljiteljem rafinerije ipak se smatra
njezin sljedeći vlasnik, dr. Wilhelm Heinrich Lepenau, koji ju je nazvao Paraffin- und Photogenfabrik.

Kako stoje stvari na
američkom kontinentu? U Srednjoj Americi, na Karibima, još uvijek djeluje
rafinerija ISLA, u mjestu Curaqao, izgrađena 1915. godine. Ostavimo li po nju
po strani, kao i rafineriju Madero u Ciudad Mexicu, koja je najstariji pogon
kompanije Pemex, i to zato što je
„mladić“ iz 1920., valja produžiti do SAD-a. Tu nalazimo rafineriju Bradford na
sjeverozapadu Pensilvanije, pogon
u vlasništvu
American Refining Group. U krajolik
gusto naseljen tornjevima za vađenje nafte ona se uklapa od 1881. godine, kada
su je osnovali u tadašnjem Kendall Creeku, današnjem dijelu grada Bradforda,
tri nezavisna naftaša: Robert Childs, Eli Loomis i William Willis. Bradford se
smatra najstarijom aktivnom rafinerijom u SAD-u.

Zaključimo, Rafinerija nafte
Rijeka treća je po starosti djelatna rafinerija 
na kontinentu i četvrta na svijetu. Od nje su u Europi dugovječniji tek
njemački Salzbergen (1860) i ruski Jaroslav (1879), u Americi Bradford (1881).

Rekoh već, neka nama
riječke Rafinerije.