Riječki prvi val

Iz nekog razloga, mogu ga nazvati predrasudom, često sam smatrao da je riječki rokenrol počeo s nultom godinom 1978., i prvim javnim nastupom Parafa. I teško sam se upuštao u zanimanje za ono starije doba, koje datira iz uglavnom druge polovice šezdesetih, te početka sedamdesetih. No, vrijedni Velid Đekić, dokumentarist i publicist riječkih sveobuhvatnih prašinom prekrivenih tema, nakon što je dugo je vremena proveo u arheologiji upravo tog vremena, najprije kroz odličan ukoričeni naslov Red! River! Rock! (2013.), razuvjerio me je konačnim zvukovnim dokazom psihodeličnih godina u Rijeci trostrukim CD izdanjem, prikladno nazvanim Riječki prvi val.

Ovaj uzvišeni i iznimno zahtjevni zadatak je napravljen besprijekorno i precizno, a metoda kojom se Velid vodio bila je jednostavna – obuhvatiti što više izvođača i zalijepiti ih pod zajednički generacijski nazivnik. Njegov posao je uključivao sate i sate potrošene na telefonske pozive prema sudionicima tog udruženog riječkog rock ‘zločina’, beskrajnih ali i ugodnih sastančenja, prikupljanja materijala, te na koncu šćućuriti se u kutak studija s tehničkim obrađivačima zvuka Andrejom Bašom i Robertom Funčićem i pratiti razvoj događaja.

Prvi CD

Prvi CD je u potpunosti posvećen grupi Uragani, pa se na njemu nalazi osam autorskih studijskih snimaka te jednim prepjevom (Deborah), dok bonusi (čak njih 12!) slabije kvalitete zvuka sadrže obrade koje sežu od šlagerskih (Nisam te dostojan i Di cvita ružmarin) do obrada angloameričkih autora/izvođača poput Raya Charlesa (Hit the Road Jack), prepjev CCR-a naslova ‘Jučer još’ (original je glasio Wish I Could Hideaway) i nešto pojednostavljeni distorziranom gitarom podvučen Beatlesov klasik I Am the Walrus. Sve ovi bonusi su snimani na probama ili živim nastupima Uragana na riječkim lokacijama u kazalištu “Viktor Car Emin”, u HNK-u Ivana pl. Zajca, u kinu Partizan, te u malološinjskom hotelu Bellevue. Uragani su iz nepoznatog razloga ostali tijekom svoje karijere zakinuti za svoj pravi dugosvirajući proizvod, ali nepravda je donekle ispravljena ovim vrijednim dokumentom koji pokazuje ondašnju sanjarsku težnju članova sastava da se što vjernije približe zvuku koji je prevladavao svjetskim trendovima tijekom revolucionarnih i nemirnih šezdesetih.

Drugi CD

Drugi CD je, na neki način, nastavak priče o Uraganima, ponajprije kroz autorstvo gitarista Darija Ottavianija, i njegov akustičarski trio Neda, Miljenko i Dario. Električna je gitara zamijenjena, dakle, akustičnom, a psihodelične orgulje su napuštene u korist bogate orkestracije, prikladne festivalskom zvuku kojem je ovaj trio i težio. Fini krhki pastoralni kontekst profinjenih melodijskih linija poput satnog mehanizma nije dakako možda za svačije uho, no, svakako je vrijedan pažnje jer ponovno ukazuje da je riječka scena bila sinkrona sa kantautorskom scenom koja je preplavljivala globalne radijske stanice s izvođačima poput Simona&Garfunkela, The Pentaglea, Jima Crocea i, naravno, Petera, Paula i Mary. Neda, Miljenko i Dario su se također voljeli ogledati i u obradama, pa se tako da čuti i njihova pohrvaćena verzija Beatles balade Yesterday (prevedeno u ‘Jučer’), ali i lijepa vizija Cohenove Hey, That’s No Way to Say Goodbye, u kojem Neda briljira visokim glasom nevjerojatno nalik Joni Mitchell.

Treći CD

Treći CD je primamljiva kompilacija uistinu rijetkih snimaka koje su nastajale u dugom periodu od 1963. do 1973. Osobni favorit (i istinsko otkriće) su tek dvije snimke pjevačice Eti Juvan – Zovi me i Ne plači više. Upravo je neshvatljivo kako Eti nakon ovih objavljenih snimaka za Diskos nije polučila svejugoslavenski uspjeh na tragu Dusty Springfield. Sonori su zastupljeni s tek jednom pjesmom iz 1965., baš kao i Plave zvijezde i 6. stepenica. Oko Bohema se dugo vremena plela mreža legendi o izvedbama mnogih rock klasika pa su ovdje zastupljeni s nevjerojatnom verzijom Zeppelinove Dazed&Confused i nadnaravno uspješnom vokalnom baražom Dalibora Bruna! Još dvije snimke uživo potvrdile su sviračku kompetenciju Bohema, no nisu zaostajali niti Henric III, predstavljeni s također tri obrade, bluesom Sitting on the Top of the World, svevremenskom Winwoodom I’m A Man, te Tasteovom Same Old Story. Sjajni gitaristi Henrica III, Begnamin Stanić Bendžo i Vladimir Stanković Stone oduzimaju dah svirkom i zvijezde su ovog sastava! Tois su sastav nastali uz potonjeg instrumentalistu i također su zastupljeni s obradama Doorsa, Cream i Yardbirdsa. Toccata in Re predstavljeni su s dvije hrabre autorske pjesme na engleskom jeziku – The Street Walker i Where is the Girl? Nota Brevis su se također okušali u jednoj autorskoj kao i u obradi Tutti Frutti. Sam kraj trećeg CD-a, kronološki je pripao grupi Grupi 777, živim snimkama s ljubljanskog Boom Festivala i pomalo pretjerano naglašenim ushićenjem publike, dok je zaključna autorska Andreja Baše, Hej, zar ne čuješ ti? predvođena pjevačicom Irom Kraljićom, poznatom još iz doba Uragana gdje je bila u ulozi prateće pjevačice i klavijaturistice.

Iako mnoge zastupljene snimke Riječkog prvog vala pate od manjka audio uživanja, ovaj vrijedni dokument je kapitalno djelo lokalne scene i apsolutna su nužnost u svakoj diskofilskoj kolekciji, bez obzira na generacijsku pripadnost. Velidov doprinos u spašavanju ove gotovo zaboravljene riječke prošlosti je, bez pretjerivanja, razornih dometa u istočnoeuropskoj rock povijesti!