Rijeka, bastion urbane kulture

Grad i urbano ne moraju biti isto, pa ni jedno.
Gdje je urbana supstanca tanka, lako i kopni. Tijekom 90-tih dalo se vidjeti
kako je gradove na ovom dijelu kontinenta lako gurnuti civilizacijski korak
unatrag, žargonski kazano „poseljačiti“. Zbog svoje urbane okosnice, Rijeka se
neda lako „poseljačiti“. Štoviše, Rijeka tom retrogradnom procesu pruža takav
otpor da se doživljava bastionom urbanosti u Hrvatskoj.

Zbog
insajderskog neimanja odmaka, njezini građani to uvijek ne primjećuju. Drukčije
je s onima koji taj odmak imaju, štoviše koji imaju  iskustvo druge vrste. Iz usta u grad svježe
pridošlih često se može čuti: „Rijeka je najeuropskiji dio Hrvatske!“ Ima u toj
izjavi još nekih sastojaka – npr. primjećivanje nečega tako značajnog kao što
je poštivanje multikulturalnih razlika, koje nije osobina u sebe zatvorenih,
fobičnih sredina – ali primjećivanje čvrste urbane duhovne jezgre grada jedan
je od ključnih.

Gdje je u toj priči riječka kultura? U samom središtu.
Izrasla na takvom (gradskom) tlu, njime definirana, ona je sama postalo tlom na
kojem izrasta grad. Na djelu je povratna sprega. Zahvaljujući njoj, iz perspektive
bliskog okruženja može se govoriti o „riječkom slučaju“, u kojem urbanost i
kultura znače – isto.

Puki teorijski diskurz? Ništa netočnije od toga. Jer, upravo
u toj preklapajućoj točki valja potražiti raison
d’etre riječke kulture, time i njezinu temeljnu zadaću, koju valja stalno
iznova realizirati u svakodnevnoj praksi.

To ne mora biti uvijek jednostavno, tragom navike prakse da
nudi brojne upitnike, pogotovo one povezane s različitim modusima kulturnog
djelovanja / djelovanja u kulturi. Da bi bilo jasnije o čemu je riječ, dobro je
poslužiti se još jednom dihotomijom: kultura grada poput Rijeke uključuje istodobno
svoje mainstream krilo i svoja alternativna nagnuća.

Ako
je prvo čitljivo u klasičnim kazališnim uprizorenjima (HNK Ivana pl. Zajca),
čakavskoj poeziji kao gervaisovskoj „filozofiji deminutiva“, klapskoj pjesmi
(Bašćinski glasi), glagoljaškoj baštini (stalni postav u Sveučilišnoj
knjižnici), gradskoj filharmoniji ili tradicionalnim likovnim rukopisima –
drugo se prepoznaje u otklonu od standardnih očekivanja, eksperimentalnom
senzibilitetu, ako treba i provokaciji. Primjere takva djelovanja vezujemo uz neprekidnu
nit gradske boeme u rasponu od slikara-klošara Giulia Lehmanna u 19. stoljeću, preko
Kamova, Miška Radoševića i Josipa Baričevića, do današnjeg klošara znanog pod
imenom Anđelko. Sve njih povezuje činjenica da vlastitim načinima života nude
alternativu tzv. građanskom modelu poimanja sebe i svijeta oko sebe, navodno
jedino vrijednom. Na alternativnoj ili naglašeno eksperimentalnoj liniji
izrastao je dio gradske likovne & performans scene (Z. Kutnjak, D.
Dundara), dio rock-scene (Zoff & društvo), kultura odijevanja (T. Čekada),
organizacijski oblici koji takve pristupe podržavaju (Palach, Molekula). Dakle,
na jednom polu čuvari tradicionalnog, „baštinari“ – na drugom zagovornici eksperimenta,
„provokatori“.  

Nepremostivo? Obvezno priklanjanje jednoj strani? Od takva
pristupa ništa pogrešnije. Jer, točke prijepora među njima rade u korist začudo
istog, zajedničkog cilja. Riječka kultura, kao tipično urbana kultura,
nesvodiva je na jedno, ne samo zato što je „prirodno“ da u njoj „cvjeta stotine
cvjetova“, već i zato što je poželjno da uključuje što snažnije antipode. Što
dalje otišli u svom umjetničkom djelovanju, to se više proširuju raspon i
prostor između njih, unutar kojih je većini djelovati, a konačna je posljedica
tog procesa bogatiji spektar pristupa za umjetnički i svaki drugi govor.
Tradicija bez eksperimenta vodi okoštavanju, eksperiment bez uvažavanja
prethodnih iskustava u pravilu je  neproduktivna igra. Snažna kulturna scena
počiva na oba temelja, uključujući sve ono između.

Te se riječi u aktualnoj riječkoj kulturi daju prevesti kao istodobno
poštivanje vrijednosti rada i njenih klasičnih tipova govora, poput djelovanja
HNK Ivana pl. Zajca, Muzeja Grada Rijeke, Muzeja moderne i suvremene
umjetnosti, Art kina Croatia, Riječkih ljetnih noći, Ljeta na Gradini, strukovnih
umjetničkih organizacija (HDLU, DHK, foto-klubovi) i njenih alternativno
djelujućih odvojaka. Uostalom, nije li Off scena u HNK Ivana pl. Zajca, s
nagrađivanom predstavom Turbofolk, kao jedinstven slučaj simbioze klasičnog i
alternativnog kazališta u Hrvatskoj, i to pod istim glumačkim krovom, uvjerljiv
dokaz kako se ta dva pristupa gdjekad mogu učinkovito objediniti? U sličnu je
svjetlu čitljivo i plesno djelovanje Teatra Trafik, koji umjetnički sintetizira
najbolje od oba svijeta, pa u toj sintezi njihovu dihotomiju ostavlja iza sebe,
stižući do nečega trećeg. Recimo, do umjetnosti koja je tradicionalno
eksperiment (u suprotnom, na djelu i nije umjetnost, već u najboljem slučaju
umijeće).   

Koliko se takvu logiku primjenjuje u praksi, doduše, drugo
je pitanje. Klasične ustanove gotovo su svugdje i uvijek bolje zaštićene
sustavom, koji skrbi o njihovu hladnom pogonu i produkciji, dok pogled na
alternativu pokazuje kako je ona sustavom generalno (naj)manje zaštićena
biljka, zato i (naj)rjeđa. A upravo Riječani imaju trajnu crtu sklonosti prema
odmaku od mainstreama, čak u tolikoj mjeri da se Rijeku učestalo doživljava kao
„uvrnut“ grad, grad alternativaca. Ta činjenica obvezuje one koji brinu o
gradskoj kulturi da tom dijelu gradske scene još više idu na ruku, logično podržavajući
modus djelovanja kojim Rijeka u odnosu na okruženje kvalitativno prednjači.  

Sa stajališta provođenja gradske kulturne politike, u nekim je
elementima zato možda dovoljno sabirati nabujale silnice i podržati ih u
njihovim očekivanjima, dok se drugdje valja postaviti naglašenije aktivno i
poticati ono što se u ukupnoj slici čini posebno vrijednim, pogotovo ako je u
nečemu od toga grad zakinut, pa tu vrstu praznine treba popuniti. Dosadašnji
primjeri takva poticanja su ponuda boljih uvjeta najma knjižarskom prostoru
poput onoga što ga koristi Rebook, u čijoj je ponudi u prvom planu kulturološko
vrednija literatura i stalna promotivna & tomu slična događanja. Slično je
s Art kinom, festivalom malih kazališnih scena, Halovim All Stars gitarističkim
festivalom, jazz festivalom u HKD-u (i aktivnostima u jazz Tunelu),
festivalskim lutkarskim susretima itd., što sve valja nastaviti.

Na sličnu je kolosijeku obveza rješavanja prostornih pitanja
za rad MMSU-a i Gradske knjižnice, također osnivanja Tehničkog muzeja, što su
kapitalno važni projekti. Krizna vremena možda ne idu na ruku rješavanju tih projekata,
ali – ma koliko ih trenutačno otklanjali iz vidokruga zbog financijskih
okolnosti – oni nas sve do svoje realizacije neće prestati vući za rukav.  

Posebno
se aktivno valja postaviti u elementima priče koji su izrasli u ključna
uporišna gradskog identiteta, time i pomažu formirati gradske brendove / grad
kao brend.

Jedan
od tih elemenata je riječko poštivanje multikulturalnosti (grad smo brojnih
nacionalnih zajednica, čije je snažnije djelovanje unutar gradske kulturne
scene vrijedno poticanja). To je također prevladavajući kozmopolitizam riječkih
građana (otvorenost prema europskim kulturnim vjetrovima, tragom čega izrasta
potreba za financiranjem riječkih kulturnih projekata iz kase europskih fondova).
To je njihov pozitivan odnos prema industrijskoj baštini (Rijeka je zapažen domaćin
četiri međunarodne konferencije o tom spektru tema, tu je i otkup dijela
jučerašnjih industrijskih objekata, te primjeri poput inicijative oko očuvanja lučkih
dizalica). To je  karneval, koji podsjeća
na riječke mediteranske korijene, samim tim dio je gradskog identiteta, što će
reći i kulturna činjenica (koja se može naglasiti osnaživanjem njegova
kulturnog lica usporednim, tematski povezanim izložbama, teatarskim događajima
i sl). To je također široko rasprostranjen osjećaj „drukčijosti“ Rijeke i zahvaljujući
„neprilagođenom“ zvuku njezinih rockerskih aktivista (što valja dodatno
poticati, u rasponu od djelovanja mladih bendova putem Ri rock festivala, preko
žive zvučne spone sa svijetom putem festivala Hartera, do istoimenog Centra za
mlade). Etc. etc.    

Teritorij
riječke kulture širok je, bogat raznovrsnim silnicama i poticajan. Kad je već
tomu tako, čini se vrijednim razmisliti o slijevanju tih silnica i u dokument
pod nazivom Kulturna strategija grada Rijeke, na šire postavljenoj platformi, i
s istraživačkim predradnjama, što bi na koncu moglo otkriti orijentire za rad
koji se možda trenutačno samo naslućuju, ili možda čak ni to. Kultura bez
otvorenosti dijaloga jedva da postoji. Organizacijska uspješnost rada u kulturi
bez čvrsta realiziranja dijalogom pronađenih rješenja – nimalo.

Zaključno,
vratimo se na početak priče.

Riječanima
je grad pružen na dlanu, dan im je, zato ga valja biti dostojan, promičući urbanu
kulturu. Da, na koordinatama smo gdje se gradovi lako „poseljačuju“, i akteri
tog procesa ne prestaju nam svakodnevno puhati za vrat, ali – napor ima smisla.
Ne vjerujete? Ako je tako, probajte samo zamisliti kako bi izgledala današnja
Rijeka da su naši prethodnici u njoj – prije 30, 50 ili stotinu godina – potpisali
akt kapitulacije urbanog. Grozim se i od pomisli.