Banco di Roma,
začudna li naziva za zgradu gradske uprave! Davno bješe kada su u njoj
sjedili bankari, ali naziv je, eto, još uvijek gdjekad i gdjekomu familijaran,
pa zna stići do ušiju, opirući se zločestom protoku vremena. Ne znam je li bio
familijaran i onima koji su početkom pedesetih, točnije 1953. godine,
zaključili kako je pokucao trenutak za selidbu onodobnih riječkih gradskih
ureda, s njima i administrativnog sjedišta grada, na prostorno primjereniju
lokaciju, u palaču nestale banke. No, recimo da je ovaj tekst sretan trenutak,
u njemu je manje važno ono što ne znam od onoga što znam. A znam kako je u
Narodnom odboru grada Rijeke početkom ožujka 1953. održana sjednica Savjeta za
komunalne poslove koja je imala na dnevnom redu plan komunalnih radova za tu
godinu, da bi ga se, nakon prve faze definiranja, moglo dati na raspravu, potom
i usvajanje gradskoj Skupštini. U čemu je zanimljivost plana? Savjet je za tu
godinu raspolagao sa 62 milijuna dinara iz redovnih proračunskih stavki, uz
dodatnih 140 milijuna za veće investicije, a ukupnu je brojku planirao utrošiti
na raznovrsne zahvate u komunalnom tkivu. Ta je brojka bila ugodna novost, prethodno
se držalo kako će novca te godine biti samo za redovne popravke i uređenje
objekata, no razvoj događaja odveo je i prema nekoliko većih radova. Među njima
su se našli popravak i preuređenje nekadašnje poslovne zgrade Banco di Roma na
Korzu (u to doba Korzu Narodne revolucije), impozantno ali zapušteno zdanje,
točnije palača iz 1914. godine. Premda podignutoj za potrebe Ugarske banke,
naručitelja gradnje i prvog vlasnika brzo se zaboravilo u ime novodošle,
talijanske vlasti, što je zdanju donijelo podjednako novog bankarskog
korisnika, uključujući nov naziv… Prema Savjetu za komunalne poslove, u palaču
bi se uselio Narodni odbor grada, koji je dotad koristio staru zgradu
Municipija i njegovu vijećnicu (na današnjem Trgu riječke rezolucije), a nju bi
se pak prepustilo upravama više riječkih poduzeća. One su za rad u tom trenutku
koristile vjerojatno podjednako neadekvatne gradske stambene jedinice, a njihov
bi izlazak iz tog prostora značio dobitak 20-30 stanova, što bi pomoglo
rješavanju stambenih problema riječkih građana.
U popravak i
preuređenje Banco di Roma predvidjelo se utrošiti 60 milijuna dinara. Među
najznačajnijim zahvatima u sklopu projekta bilo je uređenje velike dvorane u
središnjem prizemnom dijelu zgrade, koja bi preuzela ulogu vijećnice, s
mogućnošću primanja 300 ljudi. Dvorana je uključivala galeriju, što je prostoru
donijelo visinu od sedam metara. Predvidjela se također izgradnja zasebne
dvorane za potrebe Vijeća proizvođača, još jednog od tada aktualnih gradskih
tijela. Preuređenjem palače trebalo se dobiti i preko 70 soba za
administrativne poslove. Urede koji izravno komuniciraju s građanima planiralo
se smjestiti u prizemlje i na polukat.
Nakon što je
projekt prošao cjelovitu proceduru i dobio zeleno svjetlo gradske Skupštine,
građevinski radovi mogli su krajem ljeta 1953. početi. Vremena nije bilo mnogo,
papiri su govorili o 1. siječnju 1954. kao datumu kada je trebalo biti spremno
za useljenje sve u zgradi osim prizemlja. Posla se prihvatilo Građevno poduzeće
Jadran. Ako prolaznici Korzom nisu mogli vidjeti unutrašnje radove u zgradi,
drukčije je bilo s onima uz desnu stranu građevine, prema Gradskom tornju.
Listopada 1953. i sljedećih mjeseci tu se pogledu pružala građevinska
konstrukcija postavljena za novogradnju koja će postati dodatak palači Banco di
Roma. Upravo se u tom dodatku namjeravalo dobiti prostor u kojem će se naći dvorana
Vijeća proizvođača, te prodavaonice biljega, obrazaca i ostalih tiskanica građanima.
Tu se ujedno kanilo smjestiti kotlovnicu za centralno grijanje obiju zgrada,
stan čuvara i još nekoliko ureda.
Radnici Jadrana vjerojatno
su marljivo obavljali svakodnevne zadatke na gradilištu – ta gradilo se za gradsku
vlast, a sa svakom vlašću nije se šaliti! – no ubrzo je i slabije upućenima postalo
jasno kako rok za završetak nove gradske vijećnice nije dva-tri mjeseca nakon
1. siječnja, nego prilično duži. Posljednji radovi protegnuli su se do rujna,
kada je dvorana dobila manje-više današnji izgled. Bio je to povelik, moderno osmišljen
prostor sa staklenim zidom prema Korzu, što mu je donosilo svjetlost, s crnim teraco
podom prošaranim snažnom mrežom bijelih linija, velikom zidnom dekoracijom Rijeka i zlatne lađe slikara Vladimira
Udatnyja, izvedenom u kazeinu i zlatu na strani dvorane nasuprot ulazu i
širokom galerijom za medijske i ostale pratitelje rada gradskih odbornika
tijekom sjednica. Trebalo je još samo useliti namještaj, te ostalu neophodnu
opremu i zasjedanja u gradskoj vijećnici mogla su krenuti.
Kada je održana
prva sjednica u vijećnici na današnjoj adresi Korzo 16? Novo sjedište Narodnog
odbora grada Rijeke otvorilo je vrata članovima riječkog „parlamenta“ 14. rujna
1954. godine. Bio je četvrtak, osam ujutro, redovna sjednica Gradskog vijeća i
Vijeća proizvođača (na crno-bijeloj fotografiji). Odbornici su prvi susret s
novim prostorom iskoristili za razgledanje s neskrivenim zanimanjem,
primjećujući lijep i udoban namještaj, modernu neonsku rasvjetu i oku ugodnu zidnu
sliku nasuprot podiju za predsjedništvo.
Ipak, navikli na
stiješnjen prostor i klupe stare municipalne vijećnice, prvi dan se nisu
uspješno snalazili u bitno drukčijim radnim uvjetima. Donoseći navike iz stare
vijećnice, torbe sa spisima i šešire (da, Riječani su tada nosili šešire) poslagali
su na klupe ispred sebe, kao da opet nemaju gdje s njima, a kapute prebacili
preko naslonjača. Sjednicom je predsjedavao Edo Jardas, predsjednik gradskoga
Narodnog odbora. On je neko vrijeme prelazio šutke preko onoga što je vidio
pred sobom u odborničkim klupama, a onda mu je valjda dozlogrdilo, pa je
nakratko prekinuo ustaljen tijek sjednice, upravo u trenutku kada je za
govornicu stupio Nevenko Pavlinić, predstavnik Savjeta za komunalne poslove, s izvještajem
u ruci… „Na govornicu se dolazi s lijeve strane, druže Pavliniću“, začuo se
Jardasov glas. „ A kapute i šešire, molim, ostavite u predsoblju gdje je
uređena garderoba. Osim toga, s lijeve strane imate na stolicama kvačice, pa
vas molim da svoje torbe tamo objesite.“ Kratak tečaj o ponašanju bio je
učinkovit, sve su torbe učas nestale s
klupa i našle se obješene o kukice. Čini se da ih odbornici dotad nisu ni
primijetili. Neočekivan iskorak iz
kolotečine unio je živost u vijećnici, obilno začinjenu veselim komentarima.
Koga zanima, recimo i to: na sjednici se raspravljalo o nacrtu Statuta grada
Rijeke (očekivalo se da će na njegovu primjeru predstavnici gradova iz cijele
zemlje iznijeti mišljenje o razvoju i organizaciji komune), o izboru delegacije
koja je trebala predstavljati Rijeku na predstojećoj Konferenciji gradova u
Skoplju, podnijet je izvještaj o učinjenim komunalnim radovima… Nije prošlo
bez vijećničkih pitanja, npr. o cesti za Šoiće (koju je zbog radova jednoga
velikog industrijskog poduzeća već dvije godine bilo nemoguće koristiti, zbog
čega je mjesto odsječeno od okruženja), o jamstvima za kredite desetak
ovdašnjih poduzeća, o financijskim teškoćama Autotroleja (troškovi rastu,
cijene karata u prijevozu se ne mijenjaju) i mnogo čemu drugom što manje ili
više podsjeća na teme o kojima na istom mjestu raspravljaju gradski vijećnici
godine Gospodnje 2014.
Je li u dvorani za
proteklih šezdeset godina bilo kakvih ozbiljnijih promjena u odnosu na dan njezina
otvorenja? Odgovor je potvrdan. Ostavljajući po strani poslove redovnog
održavanja i manje intervencije, najvažniju novost u interijeru donijela je
zamjena strana na relaciji vijećnici – govornici. Dvorana je započela radom s
vijećničkim klupama i sjedalima grupiranim na južnoj strani dvorane, a otud se izlazilo
za govornicu koja se nalazila na sjevernoj strani. Godine 1995. (ili početkom 1996.?)
razmještaj u prostoru je obrnut, što znači kako vijećnici sjede na sjevernoj
strani, a govornica je, zajedno sa stolom za kojim stoluju voditelji sjednice, odšetala
na južnu stranu dvorane. I reklo bi se, prostorno sve funkcionira. Moguće je
čak da Udatnyjeva dekoracija uspješnije oplemenjuje prostor danas, kada je
ravno pred očima vijećnika, nego što je to bio slučaj
jučer, kada je bila iza njihovih leđa, time i možda manje primjetljiva. Zlatne
lađe s ilustracije nastavile su opušteno jedriti nad Rijekom, sada zapravo i
nad glavama predsjedavajućih, ali – možda se i to može reći – na dovoljnoj
visini, bez opasnosti da se na tim glavama nasuču. Ipak, nije im lako. U kakvim
su sve hudim vijećničkim olujama u proteklih šezdeset godina plovile, u kakvim
su sve tematskim scilama i haribdama na tisućama sjednica uspijevale izvući
živu i bistru glavu, ne usudim se ni pomisliti. A još su opuštene i radosne,
kao da su tek prispjele na uzburkano more vijećničkih pitanja i odgovora, pa im
je sve što se ispod njih događa pomalo zabavno, unatoč tomu što se izravno tiče
sudbine grada i njegovih građana. Ne mogu baš reći kako je dvorana zlatna, ali
njene lađe jesu.
Podijeli na društvenim mrežama