Čovjek poput Zdravka Ćire
Kovačića hodajuća je legenda riječkog sporta. Legendarni vaterpolist ima 87
godina i za svoje godine izuzetno je dinamičan, vitalan, duhovit, pun sjajnih
dosjetki, informacija, znanja… Uz njega na Gradini su među ostalima bili i
članovi obitelji prvog riječkog nositelja olimpijskog odličja Dragutina
Ciottija koji se medaljom u gimnastici okitio 1928. godine. Od starije garde
među ostalima bili su Frano Nonković, Karlo Stipanić, Miloš Hrstić,
neprocjenjiva su njihova iskustva i priče, kao i priče Mirze Džombe, Snježane
Pejčić, Vere Begić, Samira Baraća. Rijeka je grad koji se zaista ima čime
ponositi kada je olimpizam u pitanju.
Kraj tjedna, nedjelja, donijela
je predivnu, fantastičnu utakmicu Rijeke u Koprivnici i realizaciju izvrsne
ideje klupskog marketinga koji je na Kantridi otvorio centralnu i B tribinu
gledateljima kojih je više od tisuću na najdražem stadionu na novom semaforu
gledalo utakmicu u izravnom prijenosu. Gledatelji svih generacija izuzetno su
emotivno proživljavali svaku minutu prijenosa, a pobjeda se na kraju slavila po
gradu kao da je osvojen trofej. Svi oni koji su trebali postići pogotke i koji
su prozivani sve su naplatili u Koprivnici. Danijel Cesarec, posljednji u
kronološkom nizu došljaka svojim je prvijencem načeo “farmaceute”, a
Leon Benko pred sam kraj prvoga dijela potvrdio drugim golom u sezoni, sve je bilo
kao u najljepšem snu. Rekao je i Scorija nakon susreta da je ovo bilo najbolje
poluvrijeme Rijeke ove sezone u kojemu se znalo u svakom trenutku tko što hoće
i tko što treba odigrati. Rijeka je djelovala moćno, baš onako kako treba
izgledati sastav koji je opravdano proglašen za drugog favorita prvenstva,
odmah iza Dinama. Upravo su Zagrepčani naredni gost Kantride u subotu u 19
sati. Istini za volju i onaj kojega su se Riječani najviše pribojavali, Davor
Vugrinec još je jednom pokazao koliko je fantastičan igrač. Svojim je pogotkom
smanjio zaostatak Slavena ali je u posljednjim sekundama utakmice Ivan Močinić stavio
točku na i velikog dana riječkog nogometa.
Istina, sada će teško biti
stišati euforiju. Leon Benko već sada poručuje da se Dinamo treba bojati Rijeke
na Kantridi. To nije toliko važno, koliko je važno da se Rijeka ne uplaši
Dinama. Nakon ovog velikog ostvarenja u Koprivnici stadion će biti pun. A
ponovi li se igra iz Koprivnice straha za pozitivan ishod ne bi trebalo biti,
bez obzira na Dinamovu snagu i moć i ogroman niz utakmica bez poraza.
A sada o onim ružnim, depresivnim
temama, rukometnim. Subota u SC Zamet trebala je biti praznik rukometa sa
sretnim krajem, a ispala je klasično petosatno mučenje sa elementima sadizma i
mazohizma za sve one koji su pet i pol sati odlučili provesti uz oba Zameta.
Rukometaši su krenuli prvi. Europski naslov, prvi nakon deset godina, na Zamet
je doveo pobjednike češkog Kupa Meso iz Lovosica, poluamatersku družinu koja je
u Rijeku donijela kapital od četiri pogotka, ali prije susreta nitko nije
dvojio da će Riječani to uspjeti nadoknaditi. Nakon 30 minuta, na velikom
odmoru postalo je jasno i Zamećanima i svim gledateljima (njih 750) da ova
momčad ne vrijedi ništa ili vrijedi jako malo. Česi su do odmora udvostručili
prednost, no nije to jedino što je trebalo brinuti. Brinuo je pristup kojega
nije bilo, igra koje nije bilo i red koji nije stanovao niti sekunde među
izabranicima Alena Kurbanovića. Dvojca Čeha s pivskim trbusima “zavezali
su kao na ringišpilu” igrače Zameta i zabijali. Ivan Stevanović, vratar
spasitelj često je u subotu bio spominjan, iako se mora priznati da su Marin
Đurica i Dino Slavić bili solidni. Kada u poluvremenu u kojemu morate stizati zaostatak
zaostajete 15:19 jasno je da obrane nema, ali nema niti želje, niti volje, niti
snage, pa se među ostalim pitam i što je s rukometašima radio Kristijan
Obradović koji ih je navodno trebao tjelesno pripremati. Na kraju je Zamet
pobijedio 33:32 i to jedno poluvrijeme dobio sa potrebnih pet pogodaka razlike,
ali bila je to pobjeda nakon koje sam poželio da riječki rukometaši narednih
deset godina apstiniraju od Europe jer ono što su prikazali u subotu nije bilo
dostojno gledanja.
I taman kada se pomisli da nije moglo
gore desi se još veće razočaranje i još gori rukomet. Rukometašice Zameta prije
početka sezone proglašavane su prvim favoritkinjama za prvu poziciju, u lizi
bez Podravke i Lokomotive, u situaciji u kojoj su jedine pojačale svoje redove.
U to me uvjeravao prije utakmice i novi trener Željko Čagalj o kojemu sam do
sada slušao sa svih strana sve najbolje, ali nakon viđenog u subotu izgubio sam
volju doći na trening na koji sam pozvan, Zaista ne bi bio problem u porazu od
varaždinske Koke da je zalaganje bilo na razini, ali poraz 26:35 pokazuje da iz
domaće perspektive nije bilo ničega, niti zalaganja, niti obrane, ali svakako
je bilo tehničkih pogrešaka u izobilju. Tko zna gdje su s glavama bile domaće
rukometašice, ali u dvorani i na utakmici sigurno nisu. Varaždinke su sa
juniorkama (prosjek je ’94. godište) protutnjale Rijekom i posramile Zamećanke.
Kao i njihovi muški kolege i prije vikenda imati će prigodu za popravni. U
srijedu u 18 sati Zamećani ugošćuju Sisciju, a Zamećanke u petak u 20.30
gostuju u Zelini.
Još je jedan događaj vrijedan pozornosti
prije vikenda. U srijedu od 10 i 12 sati na Kantridi je odmjeravanje kadeta i
juniora Rijeke i Hajduka. Ako ikako možete svakako navratite na naš najveći
stadion. Vidimo se na tribinama. Krepat ma ne molat.
Podijeli na društvenim mrežama