Iako
dakle pod maskom amaterskog oduševljenja samom idejom da se konačno realizira
kakav RI proizvod, većina je izvođača bila zapravo relativno sramežljiva i pomalo
nesigurna u ono što radi. Što zvuči paradoksalno s obzirom na stav koji su
momci imali na bini – gitare spuštene na kičice, cigarete vise u kutu usana
(što svakako nije pomoglo pri vježbanju i pri samoj izvedbi s pratećim
glasanjem), vješanje pjevača o stalak mikrofona što su mnogi znali tumačiti
parafraziranjem Judinog klatarenja na smokvi, te samouvjerenim pogađanjem
krivih tipki na jeftinim ‘orguljama’. I, dakako, svi sa statusom zvijezda u
školskim fanzinima!
Novi
list se tada još nije, naime, dao zavesti prozapadnjačkim hirovima omladine,
jer ipak, sve što nije odisalo barem djelimice komunističkim, uredništvo nije
bilo voljno povjerovati, a kamoli objavljivati kao relevantnim. Neobično, to se
preko noći promijenilo uvođenjem rubrike Rock Kulture pa je vjerojatnost da
završite u dnevnim lokalnim glasilima bila izjednačena s činjenicom da se svako
jutro budite i dišete vlastiti dah ugodan poput prožvakanog češnjaka s
elementima maslaca nešto mlađeg datuma negoli sam vlasnik slabo opranih zubi.
U
gornjem dijelu teksta namjerno je istaknut seksistički pristup jer su
‘drugarice’ bile nešto rjeđe zastupljene na sceni, a onima kojima je ponuđeno
sudjelovanje na kompilaciji otklonile su tu mogućnost poradi ekskluzivnog
potpisa s jednom drugom izdavačkom kućom gdje im je upravo objavljen debi ‘Tko
mari za čari’. Osim toga, na pozornici su ipak djelovale krhkije od kolega.
Mada, da se razumijemo, znale su i one kriknuti AAAAAAAAAAAAAAAA, prodorno kao
da im stroj za mljevenje mesa drobi upravo uređenu frizuru za nastup pred foto
aparatima.
Pouzdano
se može isključiti mogućnost da je ijedna od njih bila viša metar i osamdeset,
iako je njihovo kočoperenje na daskama znalo sugerirati da je upravo takvo što
na snazi.
Kao
onodobni skromni član redakcije Vala bio sam pozvan, ekskluzivno kao i šira
okolica riječkog prstena, što je uključivalo kvarnerske otoke skupa s
Brijunima, Gorski kotar, stanovništvo Ilirske Bistrice do Ljubljane, nešto
zalutalih čehoslovačkih turista i roza Nijemaca, na promociju albuma! Znalo se
samo toliko da je za star-model omotnice pozirao lokalni maneken, Ranko, i to s
cigaretom u ustima i prstima, odjeven u super elegantni veštid, legenda je
govorila skrojenim u pogonima RIO-u, a da se u pozadini nazirala riječka luka s
još i danas aktualnim dizalicama koje podsjećaju na žirafe koje se trude čuti
što im ima priopćiti civilizacija crvenih mrava glede teritorijalnih
pretenzija.
U
očitom nastojanju da nadmaši snagu industrijske buke grada iz kojeg potječu, a
u cilju što intimnijeg komuniciranja sa sljedbeništvom, zabava se održala, iz
današnje perspektive prilično opskuran izbor shvatit ćete, u Opatiji! Ali,
onomad je ta turistička meka predstavljala pravi noćni život, unstopable
sexmachine, Njujork cijele Liburnije, mjesto gdje se ne spava, ili ako se već
mora zadovoljiti ta sebična potreba onda je za to bio dovoljan kakav separe u disko klubu, pa
čak i zvučnička kutija na koju bi se čovjek slabije nespavačke kondicije
naslonio i pritvorio oko na sat-dva prije negoli se konačno uputi prema vlastitom
roditeljskom domu prvim ili drugim autobusom s brojem 32 na čelu. Evociranje,
doduše, na te dane u autora redaka ne izaziva suze radosnice, niti žal za
prošlim vremenom. Nostalgija je početak kraja. Negdje sam vidio to zapisano.
Svoju
nestrpljivost da ugrabim svoj komad plastike ‘Rijeka Paris Texas’ u kafiću koji
se odazivao na ime Mario, gdje je
zakazano druženje uz pijenje isključivo bez grickalica u ugostiteljskoj ponudi,
međutim, pokazalo se preoptimističnim. Naime, već tada su izdavači pokazali još
uvijek aktualnu politiku prolongiranja objave albuma unatoč dogovorenom
rasporedu, a to je nešto nalik lijenosti crijeva pri čemu nikad ne znate kada
će se točno što dogoditi, shvaćate? Ali unatoč tomu mnogi su od nas bili
hipnotizirani samom činjenicom da će se to sasvim izvjesno dogoditi – na vinilu
će se naći svi oni izmučeni vriskovi, zapravo serija njih, koje smo tek
povremeno znali čuti s valova Ri-Rock kluba, emisije koju je spretno ugađao na
Radio Rijeci Koraljko Pasarić! Valjalo je pričekati mirno i razborito još svega
nekoliko dana mjeseca travnja 1987. godine da se ploča zaista i zavrti brzinom
okretaja 33 i 1/3 u minuti na Tosci 20!
A
sve što mi je padalo na skromnu pamet nakon iskustva preslušavanja bio je
egzistencijalistički poklič: Godot! Godot! Godot!
Podijeli na društvenim mrežama