Rika usred Rijeke

A eto, moguće je,
dogodilo se. I to ne na danak-dva, već je potrajalo godinama, desetljećima čak,
u poštovanja vrijednom kontinuitetu.

Za sve bijaše kriv
čovjek imenom Mario Rossi. Stvar je zakuhao još u danima neposrednog poraća
1945. godine, predloživši „organima narodne vlasti“ petnaestak dana nakon
oslobođenja osnivanje Prirodoslovnog muzeja koji bi uključivao manji zoološki
vrt. Roossijev prijedlog je naišao na otvorena vrata, pa je za Muzej dobivena bivša
obiteljska zgrada grofa Negronija uz Park Vladimira Nazora. Objekt nije bio u najboljem
stanju, ali Rossiju – tada već prvom upravitelju Prirodoslovnog Muzeja, akvarija
i zoo-vrtića, kako je glasio naziv ustanove – nije manjkalo energije, pa je
zgrada zakoračila u bolje dane. Muzej je otvoren pola godine nakon početka uređenja
zgrade, 1. svibnja 1946., zajedno s akvarijem, a zoološki vrtić 1. svibnja sljedeće
godine.

U Muzej su smještene
zbirke porijeklom iz Mađarske biološke postaje, bivšega Muzeja Civico i
Gradskoga muzeja Sušak, te zbirke više privatnih kolekcionara. Inventar je gdjekad
pronalažen po raznim podrumima, tavanima i školama, skriven pred ratnim
neprijateljem koji ga je planirao otpremiti put Italije, poput zbirki šarenih
leptira i sličnog, pa se izložbene vitrine imalo čime napuniti. Uređeni su
laboratorij za prepariranje životinja, entomološki laboratorij,
mikro-foto-kinematografski laboratorij, našlo se izdanja i za formiranje stručne
knjižnice. Prve životinje stigle su u Muzej iz stana Marija Rossija (na
fotografiji drži u ruci dva vučića), prirodoslovca amatera. On je ustanovi darovao
akvarij što se sastojao od 30 bazena, četiri zračna kompresora i ostalih
uređaja za održavanje uvjeta za život u akvariju. Kada je otvoren zoološki
vrtić, prve životinje u njemu bile su lisice i jedna vučica. Potonja je dobila
ime Dijana. Sljedeći val došljaka činile su rode, bizamske patke, zamorci,
sova, bjeloglavi sup, orao zmijar, srebrni i zlatni fazan, te nekoliko paunova.
Majmuni Tarzan i Čita smatrali su pitanjem časti nagraditi akrobacijama entuzijazam
najmlađih posjetitelja vrtića, u čemu im se uskoro pridružio potomak Sali. Paunovi
su se priklonili sebi primjerenijoj strategiji privlačenja pozornosti, gizdavom
šetnjom duž livade omeđene žičanom ogradom.

Riječani su lako prihvatili novost u gradskom središtu, u
zelenoj oazi ispunjenoj pjevom ptica u i izvan kaveza, obogaćenim glasanjem
ostalih životinja. Brojno stanje isprva je pokazivalo kako tu živi preko 300
životinja. Već 1956. riječ je o 750 životinja, među kojima je 210
beskičmenjaka, 256 riba, 22 vodozemca, 30 gmazova, 177 ptica i 61 sisavac. Nekima
se činila zanimljiva ptičja kolonija, u kojoj su raritetne američke liske,
šarene i zelene papigice iz Australije, papiga iz Južne Amerike, australski prugasti
harlekini, japanske galebice, uz domaće sokolove, fazane, golubove i patke. Raritetan
je bio jedini crni galeb u državi. Drugi su žurili u prostoriju s akvarijem,
gdje su čekale školjke, zvjezdače, kozice, cjevaši, vlasulje i razne vrste
ribljeg svijeta. Trećima je oko bježalo prema barsko-močvarnoj ekipi s ribama
rajčicama, sunčanicama, repaticama i legbababama, te vodenjacima i sličnom
bratijom.

U majmunskoj družini je
zabavljačkim darom privlačio crni makaki majmun Muki s Celebesa. Djeca su ga
obožavala, gledajući kako „krade“ odraslima kovanice od pet dinara i skriva ih
u svoj dom. Društvo su mu pravili: žućkasti rezusi Čiči i Štefek, južnoamerički
kapucineri Krik i Krok, kesi-kesi Apel iz Gvajane, sivi pavijan Đoka, Tarzan i
Čita, te kapuciner Marko. Sve su to promatrali smeđa medvjedica s Urala i crni
medvjed Marijan iz Sibira, tu negdje bila su tri primjerka kameleona (jedina u
Jugoslaviji), te srna Jele i kolegica joj. Dio životinja je sljedeće godine nabavljen
iz zagrebačkoga Zoološkog vrta, poput papige amazonke Koko, tri ptice ražarice,
para grčkih kornjača, dviju blovar zmija, te 30 riba sunčanica. Odnekud eto i
minijaturnih krokodila.

Pokazatelji nisu govorili samo o uzlaznom trendu u broju
stanovnika zoološkog vrtića, isto je vrijedilo za broj posjetitelja. On je
bilježen u stotinama, potom u tisućama i desecima tisuća, godišnje se ustalivši
na sedamdesetak tisuća. Samo u tri ljetna mjeseca 1954. vrtić su posjetile 22
tisuće turista. Na povećanje broja posjetitelja utjecalo je od svibnja 1955.
pomicanje radnog vremena na sve radne dane u tjednu. Godine 1955. zabilježene su
62 tisuće, a 1957. godine 75 tisuća posjetitelja. Brojčanik je travnja 1958. pokazao
500 tisuća posjetitelja, koliko je ukupno posjetilo ustanovu od njena
osnivanja. Posebno je mnogo među njima bilo djece (na
fotografiji djevojčica i lisac Mali).

Riječka vlast pomagala je rad Muzeja. Usprkos tomu, neki su
problemi bili trajno vidljivi. Muzejske dvorane bile su premalene, pa su
izložbeni ormari  postavljeni zbijeno, a dio
izložaka nije bilo moguće pokazati javnosti. Uprava je znala biti primorana
odbiti poklone, poput lava i još nekih životinja. Prostor oko zgrade bio je tako
iskorišten – tu se 1958. nalazilo sedam velikih ptičnjaka, 17 manjih kaveza, 10
pomičnih kaveza, te jedan veći ograđeni prostor za srne – da nije bilo moguće
naći mjesta za postavljanje niti jednog dodatnog kaveza.

Prostornim problemima pridružili
su se drugi. Siječnja 1957. uginula je mlada lavica. U isto vrijeme ostalo se bez
dva mladunčeta medvjeda, pojeo ih je otac. Rujna 1957. nastradao je paun, vuk mu
je odgrizao nogu. Paun je uživao svu slobodu kretanja, koristeći je za
kljucanje posjetitelja i životinja u kavezima, kao da se ruga zatočenima.
Kobnoga dana kljucao je mladog vuka kad god je prošao pored njega, dok ovomu
nije dosadilo, uhvatio ga zubima za rep, a potom mu odgrizao nogu. Pauna se moralo
usmrtiti. Potkraj rujna pobjegao je majmun Tarzan. Prije nego što je vraćen, ubio
je susjeda Marka, s kojim nije bio u dobrim odnosima. Noću je došao do Markova
kaveza, uhvatio ga za noge i tako žestoko vukao kroz rešetke da je jadnik
uginuo. Tarzan je za dvodnevnog bijega lutao obližnjim krovovima i krao voće iz
vrtova.

Dio takvih situacija
mogao se staviti na dušu uvjetima u kojima je boravio životinjski svijet u
vrtiću. Odbor za uređenje i uljepšavanje grada donio je već 1953. zaključak da
se vrtić ne smije proširivati, s obzirom da je neprikladno smješten u blizini
stambenih zgrada, iz kojih su stizale pritužbe na nečistoću i miris. Prekretnicu
je donio Narodni odbor Općine Stari grad 1961. rješenjem o osnivanju
Prirodoslovnog muzeja sukladno Zakonu o muzejima, što je značilo prelazak s
amaterskog rada u vode stručne muzejske djelatnosti. Nadovezala se odluka riječke
Kulturno-prosvjetne zajednice 1962. o zatvaranju vrtića, tvrdeći kako vrtić
životari, nemajući najosnovnije uvjete za postojanje, poput prostora i vode. Dodatni
minusi su premaleni kavezi, smrad što se širi ljeti parkom i okolicom, uginuće nekih
životinja zbog loših uvjeta itd. Ljeta 1962. životinje su raseljene, a vrtić u
rujnu službeno likvidiran. Dio životinja završio je u Zoološkoj gradini u
Prilepu, dio u Zoo-parku u Beogradu, a posljednje su napustile Rijeku koncem
kolovoza, otkupljene za potrebe poduzeća Zora-film i otpremljene put ličkih
gudura, gdje su trebale postati filmski protagonisti.

Dvorištem i
prostorijama Prirodoslovnog muzeja − kako je ustanova  nazvana od lipnja 1962., bez dotadašnjeg
dodatka koji je spominjao akvarij i zoo-vrtić − ostali su šetati samo papiga i
dva pauna, koje se nije kanilo prodati.