Robert Bebek, pjesnik vulkanske mirnoće

Ne
treba takvima odgovarati. Sve su shvatili, a ništa shvatili nisu.

Robert
Bebek se vratio, nakon što je godinama bio lektor hrvatskog jezika na
Filološkom fakultetu u Vilniusu (2004-2007), a istim se poslom bavio na
Filološkom fakultetu u Lavovu (2008-2011). Iza njega je sedam knjiga pjesama,
zastupljenost u antologijama, pozivan je u razne dijelove svijeta, prevođen je
na strane jezike i dobivao nagrade. O tomu od njega nećete mnogo čuti, a posebnim
će mukom popratiti pokušaj zavirivanja u tajne njegove pjesničke radionice. Nema
tu upitnika. Na djelu je stav kako je ono što je imao kazati, kazao na
stranicama svojih knjiga, mahom u stihovima, a dodavanje novih riječi, svojevrsnih
štaka koje bi trebale poduprijeti, osnažiti drugdje rečeno, iz njegove je
perspektive čin upitna dosega. Susret s Bebekom zato ne treba pretvarati u
riječi o riječima; dovoljno je s njim, jednostavno, družiti se, biti.

Za
knjigama s njegovim imenom na naslovnici zato posižem kada nije u blizini. I
što nalazim? Kako u kojoj. Padne li izbor na posljednju koju autorski
potpisuje, knjigu Vulkano, objavljenu u Rijeci 2010., upravo negdje u ovo doba
godine, neću naći ništa od onog što bi moglo zanimati ljetne gutače trivijalija.

Kada
je za pjesničku zbirku Vulkano dobio riječku književnu nagradu Drago Gervais,
godine 2009., nagrada je obrazložena riječima kako je na djelu „knjiga kultiviranih stihova fine teksture, dosljedne
organizacije pjesama u okviru tri ciklusa s naslovima: Nevidljivi ljudi, Božje
životinje i Svjetioničar…“. Rečeno je također kako se njezin „motivski raster
rasteže od svakodnevlja (kroz uobičajene radnje, imenovane prostore, doba dana
ili godišnja doba), elemente putovanja, floru i faunu, obiteljske odnose, ali
uvijek u odmjeravanju o egzistencijalno, nerijetko i metafizičko, transcendentno….“

Tako prosudbeno povjerenstvo. Može li mu se štogod dodati? Odavno
nije tajna: tko čita stihove, ništa ga ne može omesti u iznalaženju vlastita
rakursa za ulazak u njih, onkraj svih povjerenstava… 

Meni se pak učinilo, čim sam nakon prvog čitanja zatvorio
zbirku, sve nasuprot njezinu nazivu, kako čitanje Bebekovih stihova budi misao
kako nismo tu da bismo mijenjali svijet koji nam je dan. Učinilo mi se kako Bebek
nema iluzija da je išta moguće mijenjati, iz njegovih stihova zrači pomirenost
sa svijetom oko sebe, time i pomirenost sa samim sobom. Teško da je to iskustvo
zapadne hemisfere, prije će biti one istočne, od koje Bebek uči još od svoje
rane, haiku faze. Ako u Bebeka ima kakvih vulkana, kako to sugerira naziv
knjige, onda su to mirni, neaktivni vulkani, koji su konačno našli čvrstu točku
ravnoteže s vlastitim okruženjem.

Naravno, za takvu poziciju valja imati osobne snage, mnogo
veće od one kojom u pravilu mašu mnogobrojni mijenjatelji svijeta,
revolucionarni aktivisti životnih praksi, udruženi s istima takvim
revolucionarima stiha. Prepoznajemo li u tomu pretenziju, štoviše mnogo veću od
onih standardnih, kojima nam učestalo mašu pod nosom? Umjesto dogovora,
prisjetimo se kako i za pomirenje bilo koje vrste valja imati snage mnogo veće
od one što je potrebna za vođenje ratova. Treba li reći, sukobe zato vode oni
koji snage našli nisu.

O obratu te vrste Bebek ne govori deklamatorski. Njegov
primjer uči tako što se ne nudi nikomu kao primjer. Zbirka Vulkano hod je
koordinatama osobnog emotivnog zemljopisa, na kojima se postaje – uključujući
one obilježene imenima litavskih, ukrajinskih, poljskih ili kojih drugih
gradova u kojima se Bebek našao stjecajem profesionalnih okolnosti – javljaju
kao šifre što nemaju ambicija biti kolektivnom pričom. Dovoljno je mudar da zna
kako je to vjerojatno ponajbolji način da one zajedničkim i postanu. Ne zato
što bi u takvu gardu prepoznao najviše obećavajuću strategiju, pa bi sve plod namjere,
nego zato što do takva izbora dovodi intuitivna redukcija na ono čime u
komunikaciji s okruženjem možda jedino pouzdano, time i uvjerljivo raspolažemo,
a to je individualni obzor.

Bebek
se, dakle, odlučio za redukciju na bitno.

Vulkano? U svijetu svakovrsnih prevratničkih projekata
(životnih, umjetničkih, tehnoloških, medijskih), koji nas ne prestaju vući za
rukav da im se pridružimo, autor zbirke piše imajući negdje u mislima iskustvo
da je najveći prevrat – ne tražiti prevrate. Previše je na ovom svijetu
spaljenih mostova, premalo građenih. Poruka je to silne, vulkanske snage.

Dobro
došao, mirni čovječe. Ti koji mijenjaš svijet, ne mijenjajući ga.

I
da – kada se ponovo susretnemo, nećemo o ovome…