Ali, protivno pravilima iz priručnika o dobrom pisanju, mislim na odjeljak
s napomenama o tematskom raspredanju niti u uvodnim dijelovima teksta, ovaj
napis nije posvećen njima. Ili zapravo jest, no tako da glavnina zabilježenoga govori
o nekomu drugom, što je opet ozbiljan nasrtaj na regule, štoviše osobna pogreška
za isključivanje iz igre. Tko je taj (još bolje: tko su ti) drugi? Njihovo ime
je – Rokeri s Moravu.
Kakve oni veze imaju s Mrletom & kompanijom? I s Rijekom uopće, da
bismo ih spominjali, baš na ovomu mjestu? Spone su začuđujuće izravne i
nevjerojatno je kako na njih dosad nitko upozorio nije. Ne mislim na Letov medijski
atentat na (ponajprije) hrvatsku publiku u vrijeme albuma Bombardiranje Srbije i Čačka, odnosno scenski outfit (pišem i govorim
recentan medijski hrvatski, da me ceo svet razume!) utemeljen na odjevnoj
kulturi šumadijskog, točnije moravskog sliva, podcrtan ovećim brkovima kao
detalju evergreen trajnosti s obje strane naše & njihove granice. Mislim na
ono što nam poručuje čitanje ranih biografskih podataka o životu i djelu
svojedobno vaseljenski popularne srbijanske glazbene grupe Rokeri s Moravu i
njezina masterminda Boris Bizetića, koji pak, vjerovali ili ne, vode čitatelja
ravno u grad na Rječini. I čine to prije nego što će ijednom od njegovih urbanih
rockera pasti na pamet uresiti si podnosje zalijepljenim balkanskim brčinama,
pa i prije nego što će ikojem od njegovih junoša zaiskriti zamisao o osnivanju
letećih rokerskih posada, u ovoj ili onoj brojčanoj inkarnaciji.
Komu krivo, komu milo, istina je sljedeća: grad na Rječini ima bitnu
ulogu u začetku Leta 3 prije Leta 3, zaiskrivši jednom davno u glavi njegova
stanovnika imenom Boris Bizetić. I taj Let 3 neko je vrijeme tražio svoje ime,
dok prst tvorca nije stao na ruletnom polju gdje je pisalo – Rokeri s Moravu. Da
stvar bude dodatno začinjena, te tvrdnje ne mislim ostaviti isključivo u polju interpretacije,
one su stvar faktografije. Ona, faktografija, ponešto je pikantna okusa, u
kojoj se svaka slučajnost doima kao negacija slučajnosti.
Elem, priča o susretu Borisa Bizetića i Rijeke ima početnu sekvencu koju
se nipošto ne može čitati kao ljubav na prvi pogled. Nećeš ti ljubavi kada ti
pokuca na vrata u obliku poziva na služenje vojnog roka u JNA, donoseći
trenutak „sreće“ što će ga lako razumjeti svako muško čeljade koje je bilo
protagonistom istovrsne, u doba prije 1990. standardne situacije. Ipak, dečko
je, dotad ne posebno zapažen autor i pjevač vlastitih lakonotnih uradaka, imao razloga
biti zadovoljan. Možda i zbog sudjelovanja u projektu Lijepo stoji partizanska bluza 1972. godine, u kojemu je napisao nove
aranžmane za12 pjesama partizanske tematike, sve da bi one dobile svježije,
mlađem naraštaju privlačnije ruho i postale učinkovit pop-kulturni odgovor na
ideološki dvojben prodor američkih vojnih oznaka na odjeću mladića i djevojaka koje
se vodilo na popisu članova Saveza socijalističke omladine. Bizetić je civilnu
odjeću zamijenio 1976. vojnom u kasarni na Trsatu (vojarne su u naše živote
stigle kasnije, o kampusima da i ne govorimo), koja se u to doba ponosila službenim
nazivom Kasarna španskih dobrovoljaca. Zabavnjačkoglazbeni rep što se vukao za
njim pomogao mu je da se ne druži dugo s puškom M-48 i sličnim alatkama –
radoznalima recimo i to da je borbenu obuku, kako se u vojničkoj sredini tada
voljelo službeno naglašavati, svladao uzorno, s odličnim uspjehom – što će reći
da je Bizetić postao novim članom vojničke glazbene momčadi koja se bavila
notama pod egzotičnim imenom Mladi proleteri Rade Končara. (Pomisli li čitatelj
nakon ovog podatka kako postajem rob vlastite raspojasane imaginacije, pozivam ga da zaviri u riječki omladinski list
Val, s čijih stranica preuzimam faktografsku građu, izdanje od 10. listopada
1976., članak naslovljen Nagradno
odsustvo – odličnom orkestru).
Orkestar je bio osnovan 1974. i djelovao je kao sekcija Vojničkog kluba
(vidi crno-bijelu novinsku fotografiju). Među zanimljivostima vezanim uz
njegovo osnivanje svakako je i ona koja kaže kako je među njegovim pokretačima
bio Kamenko Tulić, tih godina bubnjar splitskog sastava Delfini. Mladi proleter
Bizetić nije se zadovoljio običnim članstvom u deseteročlanom kolektivu,
izlivenom kao uspješna slitina raznovrsnih kovina pristiglih pojedinačno iz
raznih ju-izvora. Kako je to zahtijevala kemijska formula bratstva i jedinstva,
dečki su stigli na Trsat iz Čakovca,
Kumanova, Beograda, Bleda, Čuruga, Kosovske Mitrovice, Kruševca, Vršca i Novog
Sada. Beograđanin Bizetić preuzeo je voditeljsku palicu travnja 1976. i u šest
mjeseci odveo sastav prema tridesetak nastupa širom istarskog i
primorsko-goranskog područja. „Naš repertoar je dosta bogat“, govorio je tada u
novinarsko pero vojnik Bizetić. „Da, izvodimo i moje skladbe – vedrozabavne i
revolucionarne. Svi vojnici se kao muzičari ponašaju krajnje profesionalno,
iako su svi zapravo amateri. Što je najvažnije – vrlo su disciplinirani. Naš
sastav će vjerojatno nastupiti na Svearmijskom prvenstvu vojnih orkestara u
Beogradu 22. prosinca ove godine jer se nadamo da ćemo se plasirati u finale.
Inače, uz dosadašnje snimke što smo ih snimili za Radio Rijeku, pripremamo i
nov repertoar, a očekuju nas brojni nastupi. Zapravo, dok se u početku naš
sastav nudio da nastupi na priredbama – sada nas svi traže, pa je čak teško
osigurati termine“, pjevuši dalje u pero vodeći Proleter… Njegov Orkestar
nastupao je prosječno osamdesetak puta godišnje, dakle skoro dva puta tjedno,
uključujući česte nastupe u Domu JNA
(danas zgrada Filodrammatice na Korzu), te na priredbama domaćih škola i
radnih/radničkih kolektiva.
Autobiografski odvojak potpisnika ovih redaka: šefa Orkestra u nekoliko
sam navrata osobno zamijetio na riječkom Korzu, valjda u trenucima njegovih vraćanja
s proba u Domu JNA ili odlaska na njih. Premda bijah u malodobnom izdanju, već
tada očito intuitivno znadoh kako su lakoglazbene zvjezdice ipak zvjezdice,
čiji sjaj ne može ostati skriven ni vojničkom odorom…
Dokad je mladoproleterska Bizetićeva priča trajala, ne znam, ali
standardna orijentacija u tadašnjem vremenu i prostoru upućuje na to kako je
momak morao proučavati relaciju Kasarna Trsat – Dom JNA (ili, kako vam drago,
Španski dobrovoljci – Mladi proleteri) zasigurno negdje do proljeća 1977.
godine. Nevažan podatak? Hm, hm, to je ona ista godina kada Bizetić izlazi u
javnost glazbeno-medijskim projektom Rokera s Moravu, odnosno lansira njihove
prve singlove, Miloica / Stojadinka ovce šiša i Turio Ljubiša pivo da se ladi. Riječ je
o razmaku od samo nekoliko mjeseci od odlaska iz Rijeke, što je trag koji
pametan istražitelj ne propušta. Tomu valja dodati još jedan. Ako je
Stojadinki, pesma kaže, u zahtjevnu šišačkom poslu pripomogao Radiša, Bizetiću
je u prvim koracima s novim, ošajkačenim orkestrom pripomogao Zvonko Milenković
i ostao mu desna ruka tijekom svih godina regularnog djelovanja Rokera, što
znači do 1991., uključujući naknadnu kratkotrajnu epizodu estradnog oživljavanja
imena 2007. godine, i to kao jedini član izvorne posade. Kvaka? Osovina Bizetić – Milenković (ili, kako vam opet
drago, umjetničkih imena Veljko B. Užičanin – Sisoje) stvorena je u Rijeci, u
trsatskoj kasarni, gdje je Milenković „služio narodu“ zajedno s Bizetićem. Isprva
je bio vojnik u autojedinici, ali brzo se našao u redovima Mladih proletera
Rade Končara (bratstvo i jedinstvo tkao je kao član momčadi pristigao iz
Kruševca), gdje je preuzeo dužnost vokalnog solista. Dvojac je u Rijeci poradio
i na prvoj zajedničkoj skladbi. Kojoj, pitanje je na koje bi odgovor mogao dati
samo Bizetić, ako ga osobni memorijski hard disk još toliko služi. Milenković
nažalost ne, u međuvremenu je preminuo. Po završetku vojnog roka, Milenković se
vratio u Kruševac i počeo raditi u Hemijskoj industriji Župa. No, jedan poziv
menja sve, kako to rekoše Partibrejkersi, u ovom slučaju Bizetićev poziv da
otpjeva pjevačku dionicu na snimanju prvog singla. Zvonko se obratio direktoru Župe
Miroslavu Miškoviću (kasnije jednom od najbogatijih ljudi u Srbiji) s molbom da
ga s posla “pusti na neko vrijeme”, ne sluteći kako će mu se singl Miloica / Stojadinka ovce šiša pretvoriti u 19
albuma Rokera s Moravu.
Pa ti sad, vrli čitatelju, vidi gdje odvedoše čovjeka trsatska Kasarna
španskih dobrovoljaca i Mladi proleteri Rade Končara…
Let 3 i Rokeri z Moravu. Ikonografija ista (bombardirajuće čačanska), a isti
i mehanizmi kulturološko/medijskih atentata na svekoliku/vascelu
srpskohrvatsku/hrvatskosrpsku stvarnost, koji ubadaju ravno u sridu, govoreći o
nama samima sve ono što si ne usudimo kao društva (ne države, one su ovdje
uvijek lako potrošna roba), sve ono što si ne usudimo priznati ni u trenucima
najdublje konspiracije, npr. u kupaonici, sami pred zrcalom. Netko već davno
reče, i potpuno je u pravu , Rokeri s Moravu su balkanski Sex Pistolsi. Mi dodajmo kako je u pisanju stranica te pankerske
priče Rijeci još jednom pripala – kako to već s njom u situacijama te vrste učestalo
biva – inicijalna uloga. Detonator je sklopljen, možda i aktiviran na Korzu/
Trsatu, a bomba je eksplodirala drugdje, kada je BB otišao BG. Ma otišao je i
dalje, glazbeno-medijski, u opancima i pod šajkačom, ali u tomu, što se nas
tiče, ne budi mu drug.
Ili budi, ako scenarij kaže kako u priču potom ulazi Mrle, koji stupa na
Korzo i srče iz istovrsnog izvora. To već može, to je naše. U toj verziji ne
smeta ni šumadijski outfit, dapače.
Podijeli na društvenim mrežama