Ključna institucija na
ekonomskom putu od Panonskog do Jadranskog mora imala je naziv koji vara,
dovodi u zabludu na obje krajnje točke toga puta. Marketinški um koji je u 19.
stoljeću smislio njezin naziv bio je tako uspješan u svom poslu da se njegovi
odjeci čuju i u naše dane, upućujući na pogrešne staze brojne povjesničare, pa
i ne samo njih. Ta se ustanova zove – Mađarska opća kreditna banka. Ugarskom je
uhu smjesta dobro zazvučala, našem već nešto manje, mada je bilo zgodno što je
naziv ponudio jasnu metu u slučaju da nam se nešto u cijeloj priči ne dopadne.
Pa i nije, ali o tomu drugom prilikom.
Tko je Mađarska opća
kreditna banka? Izvornog imena Magyar Általános Hitelbank, utemeljena je u
Budimpešti 1867. i ubrzo postala jedna od najvećih ugarskih banaka. Kao
ustanova koja je izrasla imajući na umu potrebe Mađarske za financijskim
podupiranjem vlastitoga gospodarskog rasta – uzlet mađarskog kapitalizma u
drugoj polovici 19. stoljeća najvećim je dijelom posljedica stranih ulaganja – usmjerena
je vodećim tadašnjim industrijskim granama Mađarske, poput prehrambene, metalne
i druge. Bila je u vrlo bliskim vezama s
Vladom, što potvrđuju ugovori s Ministarstvom financija, sklopljeni 1873. i uvijek
iznova obnavljani sve do konca 1920-tih. Tijekom Prvog svjetskog rata igrala je
izravnu ulogu Vladina bankara. (Veze te Banke i Vlade na neki način traju i
danas: tko prođe pored bivše Bančine palače u središtu Budimpešte, s nje će ga
promatrati natpis Ministarstvo financija. Mađarska opća kreditna banka i
Ministarstvo financija Republike Mađarske s vremenom su doslovce postali
jedno.)
No, usprkos svom imenu, Banka
nije bila u mađarskom vlasništvu. Ta se činjenica zrcalila već u osnivačkom
činu Banke, utemeljene zahvaljujući jednoj drugoj novčarskoj kući, koja je
pružila financijsko zaleđe novostvorenoj Banci i postala njenim bliskim
poslovnim partnerom. Riječ je o Austrijskom kreditnom zavodu za trgovinu i obrt,
u vlasništvu bečkog ogranka obitelji Rothschild. Obitelj je držala Mađarsku
opću kreditnu banku čvrsto u svojim rukama. Godine 1877. obiteljska tvrtka S.
M. Rothschild i Austrijski kreditni
zavod posjedovali su 65 posto dionica Mađarske opće kreditne banke, 1894. godine
78 posto, 1903. godine 79 posto, 1906. godine 74 posto itd. Uvijek je riječ o
izrazito većinskom udjelu.
Ako je je obitelj Rothschild
bila glavnim vlasnikom Banke, praćenje njenih investicijskih poteza vodi
zanimljivim zaključcima iz riječkog rakursa.
Zbog posebne privlačnosti
Rijeke za oplodnju kapitala, Banka je u njoj otvorila predstavništvo za
trgovinu i bankarske poslove. Ono je djelovalo od 1880, isprva pod imenom
Steinacker i C.o., pod vodstvom Artura Steinackera, a od 1887. do 1908.
transformirano u Riječku kreditnu banku (Fiumei hitelbank, Banca di Credito
Fiumano). Predsjednik njezina Upravnog vijeća bio je gradonačelnik Giovanni
Ciotta. Banka potom djeluje u Rijeci pod svojim imenom, pa je u tiskanim
gradskim vodičima nalazimo kao Banca generale ungherese di credito, na adresama
Via Adamich i Via Albergio Vecchio. Rijeka je jedno od desetak najvažnijih
predstavništava Banke na teritoriju Mađarske i Hrvatske. Tu pokreće i stoji iza
brojnih gradskih tvrtki, uključujući spomenute divove poput Prve mađarske
ljuštionice riže, Rafinerije nafte i brodogradilišta Ganz-Danubius. Bančino ime
pritom nije uvijek stavljeno u prvi plan.
Foto: Velid Đekić u Banci u Budimpesti
U tomu je poučan primjer
riječkog pogona za preradu crnog zlata. Njega je izgradila i vodila Rafinerija
kamenog ulja, dioničko društvo, koje je s Mađarskom općom kreditnom bankom
povezano pupčanom vrpcom. Osnivačka skupština Društva održana je 1882. u
budimpeštanskom sjedištu Banke. Zašto upravo tu? Rafinerija kamenog ulja d. d.
imala je oslonac za početno djelovanje u kapitalu podijeljenom na deset tisuća
dionica. Tvrtka S. M. Rothschild posjedovala je 3.834 dionice Društva, Austrijski kreditni zavod za trgovinu i obrt
raspolagao je s 3.083 dionice, Mađarska opća kreditna banka 2.633 dionice. Putem
te tri tvrtke, bečki su Rothschildi bili vlasnici ponovo izrazito većinskog paketa
dionica Društva.
To ne ostavlja prostora pitanju
tko je stvarnim vlasnikom i svih objekata Društva, uključujući rafinerijski
pogon u Rijeci.
Brodogradilište
Ganz-Danubius? Djelovati je počelo kao Danubius, što je ime budimpeštanske
Tvornice za gradnju brodova i strojeva, osnovane 1890. Mađarska opća kreditna
banka isprva je vlasnikom 20 posto dionica riječkog brodogradilišta. Kada se
Tvornica Danubius spoji s tvrtkom Ganz, koja se bavi lijevanjem željeza i
strojogradnjom, u kojoj Banka ima 70 posto vlasničkog udjela, Banka postaje
većinski vlasnik riječkog pogona na Brgudima. On se od 1911. naziva
Ganz-Danubius. Da ga se nazvalo i Brodogradilište Rothschild Rijeka, ne bi bilo
pogrešno.
Istovrsna vlasnička logika
na djelu je na još nekim riječkim gospodarskim točkama toga vremena. Ponekad je
jasan signal o tomu kadrovska slika na vrhovima riječkih tvrtki. Ljuštionica
riže, najveći objekt te vrste u Monarhiji, s Mađarskom općom bankom čvrsto je povezana
izborom vodećih ljudi. Dosad smo čitali kako je pokretanje Ljuštionice 1882.
bio potez riječkog poduzetnika Luigija Ossoinacka. No, čijim sredstvima? Novac
za pokretanje Ljuštionice potjecao je iz Mađarske opće kreditne banke. Da bi se
njenim novcem dobro gospodarilo, u nadzoru se ništa nije prepuštalo slučaju, pa
se Ossoinack našao okružen Bančinim ljudima. Počevši od vrha: prvi čovjek Uprave
Ljuštionice je markiz Eduard Pallavicini, generalni direktor Banke.
Takve poslove nije morao
obvezno obavljati čovjek iz Budimpešte. Na važna mjesta u tvrtkama s kojima je
povezana Banka je znala imenovati i svoja ovdašnja imena.
Primjer takve kadrovske
strategije je imenovanje Milutina Barača, tehničkog direktora Rafinerije nafte,
u uprave nekoliko riječkih tvrtki. Barač je početkom 1890-tih član Nadzornog
vijeća Pomorskoga parobrodarskog društva Ungaro-Croata. Potpredsjednik je
Riječkog poduzeća za dokiranje, d. d., također član Upravnog odbora Riječke
tvornice opeka i keramičkih pločica, d.d. Do osnivanja Tvornice opeka i
keramičkih pločica d.d. došlo je 1895. zahvaljujući Banci, koja je zapazila da
se kroz Rijeku iz Italije godišnje uvozi 400 tisuća kvintala opeka. To je
ocijenjeno uvozom koji se može otkloniti proizvodnjom u Rijeci. Banka je u
Tvornicu uložila kapital, pa je htjela da u upravnim tijelima Tvornice budu
ljudi od njena poslovnog povjerenja. Barač se za to činio idealnim, uz A.
Steinackera, B. Rosenberga, E. Cunradija i E. Erlicha. Tvornica je radila 20-tak
godina, cijelo vrijeme s Baračem u Upravi.
Idealna osoba za iste
zadatke je i Arturo Stainacker. Kao važan Bančin čovjek u gradu na Rječini, on
i Emilio Erlich imat će posla u Riječkoj tvornici kakaa i čokolade, koja
počinje raditi 1896. Stainacker je direktor Tvornice, što je signal da je i u
taj industrijski objekt investirala Mađarska opća kreditna banka. Sjedišta
riječkog ureda Banke, Tvornice kakaka i čokolade, Poduzeća za dokiranje, te
Tvornice opeka i keramičkih pločica nisu slučajno na istoj adresi, Via Albergo Vechio 2.
Završavaju li aktivnosti
Banke u Rijeci tim popisom? Premda njenu cjelovitu kvarnersku rolu tek treba
istražiti, teško je u to povjerovati. Ako je, primjerice, bila vrlo blizak
Vladin suradnik, što znači financijski stajala iza njenih ključnih gospodarskih
poteza, lako je moguće da to valja dovesti i u vezu s izgradnjom riječke luke.
Tvrdnje kako je u izgradnju riječke luke investirala mađarska Vlada iz tog bi se
rakursa čitale kao tvrdnje o poslovima Mađarske opće kreditne banke, koja je
putem Vlade investirala u Rijeku svoj kapital.
Svoj? Bio je to kapital iz
ruke moćnih bečkih Rothschilda, kojima su sve vlade, banke i dionička društva
iz ove priče (a i ne samo ove) tek prometnice za kolanje i umnožavanje
obiteljskog novca.
Za kraj, ma kako zvučalo,
budi rečeno i sljedeće: na prometnicama rade, znamo, cestari. Pa kad se s
hrvatskih i mađarskih strana čuje prepirka u vezi s pitanjem tko je više uložio
u izgradnju Rijeke, mađarska ili hrvatska država, moglo bi se dogoditi da se
pokaže kako je to nevažna buka iz pokrajnjeg krila dvorca. Dopire iz kuhinje, u
kojoj se služinčad malo verbalno opušta. Vlasnici dvorca u toj raspravi ne
sudjeluju – niti imaju o čemu raspravljati, niti s kim.
Fotografije: Iz privatne arhive Velida Đekića
Podijeli na društvenim mrežama